( 2Ljet 36,14-16.19-23; Ps 137,1-6; Ef 2,4-10; Iv 3,14-21)
Mnogi povjesničari su razdoblje srednjega vijeka između 12 – 15 st. nazivali, mračnim dobom. U tom razdoblju europski narodi proživljavali su razne društvene i prirodne promjene. Prisutnosti gladi i siromaštva, križarski ratovi, razne zarazne bolesti, moralna i duhovna napuštenost. Ipak u tom razdoblju nije bile sve tako mračno. Usred svega toga prodirala su mnoga svijetla koja su rasvjetljavala tu tamu mračnog doba. Nicali su diljem europskog kontinenta mnogi redovnički samostani, Crkvena sveučilišta, hospiciji, to su bili svjetionici koji su sačuvali kršćansku kulturu i iz kojih su nastala mnoga teološka i znanstvena dostignuća, koja još i dan danas osvjetljuju obzorje našeg vremena.
Razdoblje u kojem mi danas živimo, mogli bi također nazvati mračnim dobom moderne civilizacije. Možemo reći da to razdoblje započinje u 18. st. buđenjem prosvjetiteljstva, ekonomskog liberalizma i ateističkog sekularizma, koji čovjeka žele oslobodit od crkvenih i vjerskih stavova, od svega religioznog, te na taj način omogućiti stvaranje nove ideologije uz pomoć znanstvenih spoznaja. Posljedica svega toga je promjena kulture života u kulturu smrti, gdje se sve više osjeća nesigurnost zbog budućnosti, nezaposlenost, siromaštvo, izumiranje malih naroda te naposljetku odbacivanje kršćanskog identiteta.
Koliko god bila ta povijesna razdoblja mračna za pojedine narode, iznova su se nasuprot kulama tame podizali svjetionici koji su osvjetljavali i donosili novu nadu budućnosti. Ti svjetionici su bili Božji zahvati koji su gotovo u presudnim trenucima ljudske povijesti donosili Istinu spasenja za ljudsku zajednicu.
U starozavjetno vrijeme Bog šalje svoje glasnike, proroke i kraljeve da spasi i oslobodi izabrani Izraelski narod koji je propadao jer nije htio više biti Božji narod. Postupao je oholo, iskorištavao siromašne i utjecao se lažnim bogovima.
Slična situacija je i danas, o čemu govori i sadašnji papa Franjo u svojoj pobudnici „Radost Evanđelja“, on piše: „danas moramo reći „Ne“ ekonomiji isključivanja i nejednakosti. Ta ekonomija ubija. Danas sve podliježe zakonima konkurencije i zakonima jačega, gdje moćniji proždire slabijega. Posljedica je te situacije da je veliko mnoštvo ljudi isključeno i stavljeno na rub društva: bez rada, bez budućnosti, bez ikakvog izlaza. Same se ljude promatra kao potrošna dobra, koja se mogu koristiti i baciti. Stvorili smo kulturu „odbacivanja“, koja uzima sve više maha. Na taj način razvila se globalizacija ravnodušnosti. Postajemo, a da toga nismo gotovo svjesni, neosjetljivi na bolni vapaj siromašnih, ne plačemo više zbog boli i patnje koja je snašla druge i čak ne osjećamo ni potrebu da im pomognemo, kao da je netko drugi pozvan sve to činiti jer je to nešto što se nas ne dotiče.
Potrebno je reći „Ne“ novom idolopoklonstvu novca, reći „Ne“ novcu koji vlada umjesto da služi. U toj pozadini krije se duboka antropološka kriza: nijekanje prvenstva ljudskog bića. Stvorili smo nove idole. Klanjanje drvenom zlatnom teletu našlo je novu i bešćutnu inačicu u klanjanju novcu i u diktaturi bezlične ekonomije lišene uistinu humanog cilja. Uspostavlja se neka nova nevidljiva, katkad virtualna, strahovlada, koja jednostavno i nemilosrdno nameće svoje zakone i pravila. Iza toga krije se odbacivanje etike i odbacivanje Boga.
Potrebno je reći „Ne“ socijalnoj nejednakosti koja rađa nasilje. Sve dok se ne uklone isključivanje i socijalna nejednakost u društvu i među različitim narodima, neće biti moguće iskorijeniti nasilje. Zlo koje se ugnijezdilo u strukture nekog društva krije u sebi uvijek skrivenu mogućnost rasula i smrti.“
Tu se uistinu potvrđuju riječi Evanđelja; Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.
Za pojedinca i narod propast je kad se posvema udalje od Boga. Tamo gdje polako se gasi svjetlo vjere, uvlači se sve više tame i zlo prodire u ljudsko srce, dok istinska vjera u Isusa Krista, nas štiti i oslobađa od Zloga i njegovih djela. No, kao što rekoh, Bog zahvaća u ljudsku povijest, jer on je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Bog nas toliko ljubi, nas koji smo možda duhovno mrtvi i ne želi da budemo pod vlašću Zloga, nego u naš život po uskrslom Kristu unosi svjetlo, oživljava nas po svojoj milosti i daruje nam sasvim nov početak.
Vjerujem kako nitko od vas, od najmlađeg do najstarijeg ne želi da njegov život propada, da ga netko uvodi u opasnost i bezizlaznost, da ga stalno netko odbacuje i iskorištava, već da svoj život ispuni ljubavlju, mirom, radošću, srećom, a to nam se može samo ispuniti ukoliko pristanemo služiti Kristu Gospodinu. Zato je toliko važno ne podleći i ići za kulama tame koje od čovjeka stvaraju bezličnu masu i stavljaju ga u zarobljeništvo straha i smrti. Nego neka nas privuče Svjetlo koje dolazi iz svjetionika malih crkvenih zajednica, u kojima se rađa istinska ljubav i sloboda. Jer, kako kaže Apostol: Božje ste djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.
vlč. Siniša Blatarić