Otkud silne vode nepreglednih prostranstava mora? Otkud mir dubina toj golemoj masi?

Sve počinje malenim izvorom, skromnim, skrivenim. Prekriva ga lišće i blato, ali curak čiste vode iz njega ne prestaje navirati. Tihi, neznatan tok utire sebi put, sam stvara svoje korito. Probija se idući nizvodno. Zalud se nakuplja lišće, zaludu nečistoća; naiđe li na kakvu prepreku, tok zastane na tren skupljajući vode koje će je svladati ili zaobići. Jednom započeto kretanje nezaustavljivo je. Siromašan tok obogaćuju kiše, jačaju ga pritoke drugih izvora. Dogodi se da jaka žega ispari sve vode, no ostaje trag korita. Po prestanku žege, tok voda se nastavlja jer je izvor djelatan. Nema bojazni jer dokle god je izvor živ, sve prepreke struji voda uklonit će se. Tok voda ne mogu zaustaviti snjegovi, štoviše, njihovo topljenje ga pojačava. Tok se nastavlja i kad stegne studen, veseo je žubor čujan ispod leda. Nastupe li obilne padaline, tok se pretvara u bujicu koja se valja silnom snagom. Mutna, brza voda hita i plavi područje oko korita, no tek privremeno, naskoro se čisti i vraća svojim granicama. Vode si probijaju put, pod sobom rastaču tlo, kotrljaju pijesak i kamenje te proširuju  i produbljuju svoje korito. Slaba struja postaje potok, ovaj rječica, a ona moćna rijeka. Naiđu li pred sobom na ponor, sila kretanja tjera vode te se uz glasan huk strmoglavljuju, rasprše i uzburkaju da bi se ponovno skupile, smirile i nastavile tok. Bez prestanka vode teku i rastu; rastu i teku i skupe se u najnižoj točki. Okružene stijenama obala konačno se saberu i smire, put je njihov završen …

Zar je tok voda uistinu završen? Možda ipak ne? Zbilja, vode što se ogledaju u modrini neba vrelina će sunca ispariti, oblaci uhvatiti i ponijeti, kiše predati drugim tokovima u novi krug kretanja …

Gospodine, „ … Svi su izvori moji u tebi!“ (Ps 87,7)

BK