(Izl 20,1-3.7-8.12-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25)
U Psalmu 53, zapisane su riječi židovskog vjernika, koje glasi ovako: Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovu misli dan i noć.
A u današnjem Ps 19 čitamo: Savršen je zakon Gospodnji, dušu krijepi; pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje,neuka uči.
Najveća tragedija ovog čovječanstva jest u dvjema činjenicama. Prvo što se odbacuje Božji zakon, tj. njegove zapovjedi i drugo što se odbacuje i izruguje raspeti Isus Krist na križu. Najbolje objašnjenje za to nam daje apostol Pavao u jednoj paradoksalnoj rečenici: Jer ludost Božje mudrija je od ljudi i slabost je Božja jača od ljudi. Da bi razumjeli u kojem kontekstu apostol Pavao upotrebljava tu rečenicu, poslužit ću se kao nekoć Pavao jezikom današnjice. Kao što su nekoć Židovi od Boga tražili znakove njegove prisutnosti među njima. Kao što su nekoć Grčki mislioci, filozofi, tražitelji mudrosti, pomoću razuma tražili Onoga koji je stvorio svijet i čitav svemir. Tako i danas imamo dviju vrsta tražitelja. U prvu skupinu spadaju oni koji su religiozni ljudi, možemo ih nazvati vjernicima svih postojećih religija, a u drugu skupinu ubrajaju se prirodoznanstvenici, od fizičara, kemičara, biologa i iz drugih područja znanosti. Bog na neki način izruguje se jednima i drugima, kao što je to isto učinio Pavao u svoje vrijeme.
Jedni i drugi tragaju za istim Stvoriteljem no svaki na svoj svojstven način, ali ono što je zanimljivo jest u tome što se neki udaljuju od pravog Izvora. Zanemarujući jednu sasvim konkretnu činjenicu koja nam uistinu rasvjetljuje sve probleme današnjice. To nam je sam Bog na jednostavan način objavio najprije u desete mudrih riječi koje su nazvane Dekalog ili Deset zapovjedi Božjih. Te poučne deset riječi ili rečenica koje je Mojsije prenio svom Izraelskom narodu, nisu bile namijenjene samo za jedno razdoblje povijesti nekog naroda, nego su objavljene za sva vremena dok će biti čovječanstva i života na Zemlji.
Bog je izgovorio te riječi svakom čovjeku koji je živio i koji će tek živjeti. Ne da mu nametne neki zakon koji neće moći ispuniti, koji će ga ograničavati u njegovoj slobodi, nego moralna pravila ponašanja, koja ako će prihvatiti i držati ih se imat će sretan i blagoslovljen život na zemlji. No, čim prekrši bilo koju od tih zapovijedi, čovjek sam sebi narušava onaj sklad života, da živi u miru, slobodi i ljubavi prema Bogu i bližnjemu i sa svim drugim stvorenjima. Ta pravila pomažu čovjeku da shvati svu zakonitost prirode, jer se ne protivi onome što čovjek otkriva pomoću svog razuma, nego daju još dublji smisao te svrhu reda i sklada u prirodi, a posebice među uređenom ljudskom zajednicom. Kada bi se samo na jedan dan svaki čovjek na svijetu držao tih deset pravila, svijet bi izgledao poput proljeća koje se budi pod toplinom sunca i ugodnog mirisa procvjetalih cvijeća proljetnica.
No, kad nije išlo baš sa prihvaćanjem tih pravila, Bog je odlučio iskušati još jednu metodu, tako što se poslužio sa još jednostavnijim sredstvom, kako bi uvjerio čovjeka da čini lude i glupe stvari kada i dalje odbacuje Njegov zakon. Poslao je u svijet svoga vlastitoga Sina u obličju čovjeka, da bi ga učinio sredstvom spasenja za svakog čovjeka. Ali, nije to učinio na način kao što to nam predstavljaju holiwoodski filmovi, da bi došao neki čovjek kao polubožanstvo, kao što su to zamišljali i vjerovali Grci, a danas su to moderni super junaci. Nego pravoga čovjeka i pravoga Boga, jednako slabog i krhkog tijela kao što je svatko od nas. U svemu je bio s nama jednak osim u grijehu. On jedini je u potpunosti ispunio i izvršio svaku Božju zapovijed. Sam je rekao; Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. No, Isus je dobro poznavao što se nalazi u čovjekovom srcu. On nije imao povjerenja u ljubav i vjeru onih ljudi koji su iskorištavali i zloupotrebljavali Božji zakon jer su se samo divili njegovim čudesnim znamenjima i na tomu su ostajali, a nisu shvaćali ono na što znamenja ukazuju.
Zato je razotkrivao i rušio njihove vlastite idole u Hramu. U konačnici sam sebe je ponudio kao žrtvu, umirući na križu zbog njihovih pa i naših grijeha. Za mnoge se pokazao na kraju veoma slabim jer je ludo završio na križu i umro kao svaki smrtni čovjek. A njegovo poslanje je za mnoge završilo neslavno i neuspješno. I dan danas mnogi pa i sami kršćani odnose se prema Isusovoj žrtvi, kao nešto što se zbilo jako davno u povijesti te se čak izruguju i odbacuju tu ludost križa; jer u svome srcu govore da Boga i onako nema, pa mogu raditi što im je volja. Drage sestre i braćo, ono što nam Bog neprestano kroz čitavu povijest želi otkriti, a ponajviše preko svoga Sina Isusa Krista, da svako odbacivanje Božjih zapovijedi, dovodi do destrukcije i razaranja života. Što se više gomila oružje u rukama ljudi, to više nastaju ratovi. Što više se zloupotrebljavaju znanstvena dostignuća, to više čovječanstvo moralno pada. Ali ludost križa na kojem je bio Isus raspet pokazalo se mudrijim od svakih ljudskih elita i političkih moćnika, jer Isus je uskrsnuo i time pobijedio svu okrutnost kojom čovjek je nastojao uništiti slabost Božju. Ili kako jedan mislilac kaže: „Imam iskustvo da se sve počinje mijenjati svaki put kada se ljudi potrude živjeti evanđelje kako nas je Isus poučio: sva agresivnost, svaki strah i svaka tuga ostavljaju mjesto miru i radosti.“ (Belgijski kralj Baudouin)
vlč. Siniša Blatarić