( Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Ps 116,10.15-19; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10)

     Vjerovah i kada rekoh: nesretan sam veoma.

Koliko puta ove molitvene riječi psalmista su bile prožete i u našem životu? Iskustvo starozavjetnog molitelja progovara nam o vlastitom ljudskom osjećaju žalosti i nesreće. Možemo li se prisjetiti koliko puta smo se našli u situaciji da smo i sami izrekli te iste riječi; „Nesretan sam i žalostan veoma“?

    Možda nam se ponekad može učiniti da je čovjek prepušten samom sebi, vlastitoj sudbini. Da izvanjske okolnosti i drugi ljudi utječu na njegov život, da ga otežavaju ili olakšavaju.

Kada se suočimo u vlastitom životu sa nekom tragedijom, nesrećom, bilo da smo sami pogođeni ili netko iz naše obitelji, naš bližnji, tada nerijetko postavljamo pitanje: „Zašto se to meni dogodilo? Zašto se to meni mora događati?“ Tada naše samopouzdanje pada, postajemo bezvoljni i možemo pasti u teško stanje depresije.

Sigurno smo se pitali zašto Bog, koji je sama ljubav i milosrđe dopušta, da vjernik koji se do tada pouzdavao u njega, odjednom ga zadesi neka nesreća? Ono što možemo sa sigurnošću odgovoriti, da Bog za svakog od nas ima određene planove i da samo On znade koliko što u životu možemo podnijeti i iznijeti kao teret. Bog od početka stvaranja stavlja čovjeka u određenu kušnju, kako bi utvrdio koliko je čovjek zapravo vjeran svome Stvoritelju. Kušnja je jedan svojevrstan test, ispit naše zrelosti vjere i svatko od nas polaže taj ispit, netko s manjim a netko s većim uspjehom.

Čuli smo danas u prvom čitanju kako Bog stavlja na kušnju Abrahama, komu je već ispunio obećanje, jer je dobio sina, jedinca Izaka. On je bio siguran zalog da će se Abrahamovo potomstvo i u budućnosti održati. No, tada sasvim neočekivano Bog od Abrahama traži da svog ljubljenog sina Izaka prinese kao žrtvu. Abraham i njegova žena Sara teško su bili pogođeni takvom Božjom odlukom, no unatoč tome Abraham se ne protivi Božjoj volji i ako je dobro znao da će time izgubiti sve ono na čemu je do tada gradio svoj život. Abraham s povjerenjem, da je Bogu sve moguće, spremno kreće prinijeti svoju najvredniju žrtvu, svog ljubljenog sina.

   I u našem životu postoje neke vrijednosti do kojih nam je osobito stalo. Nešto što smo željeli ostvariti, oko čega smo se godinama trudili, pa čak smo možda uložili i sav svoj novac i sve svoje vrijeme predodredili samo tome i kada smo već bili sigurni da ćemo to ostvariti, tada sasvim neočekivano dogodi se veliki obrat u životu. Sve ono čemu smo se nadali, željeli, voljeli sada odjednom to gubimo, ostajemo bez toga, moramo se toga odreći. I tada tu životnu okolnost, situaciju shvaćamo kao veliku tragediju. S ljudskog stajališta gledajući nikada nećemo razumjeti zbog čega se to tako u životu odigrava. Ali vjernik koji i u određenom trenutku života doživi nesreću i s pravom izriče da je njegova nesreća velika, on ne ostaje samo na tim riječima, već svoj pogled i svoje povjerenje usmjerava prema Bogu. On zna da svaka nesreća, pogibao, određeni gubitak je kao žrtva dragocjena u očima Gospodnjim.

Sveti Pavao kaže da ni sam Bog nije svojega Sina poštedio, nego ga je za nas predao. I nastavlja dalje; Kako nam onda s njime neće sve darovati? Pavao će u jednom trenutku svog života reći da je spreman sve izgubiti poradi Krista. Jer je doživio duboko iskustvo da u životu najveća vrijednost dolazi samo od Krista Gospodina.

To je i sam Isus želio pokazati trojici učenika. Želio je da prije njegove muke i smrti dožive iskustvo preobraženja, preobrazbe ili obnove života. Da dožive ono što će tek kasnije biti u stanju razumjeti. Jer nakon Isusove smrti, apostoli ono što su do tada smatrali kao najveću tragediju koju su doživjeli u životu, nakon Isusovog uskrsnuća njihovi životi se duboko mijenjaju, doživljavaju preobrazbu.

     Abraham je imao povjerenje u Boga, to je isto tražio Isus od svojih učenika, imati povjerenje u Božju riječ. Povjerenje u Božju riječ, dovodi nas do mogućnosti slušanja, da znademo prepoznati glas Božji u svom srcu. Bog želi ostvariti svoje obećanje na nama, ali za uzvrat traži da imamo povjerenja u Njega. Možda će tražiti od nas ove korizme da učinimo nešto što će se nama učiniti gotovo tragičnim činom, no Bog nas ne želi lišiti života već udijeliti nam blagoslov u životu.

Ono što smo mi držali kao nešto vrijedno za sebe, ako smo to sada spremni žrtvovati, s povjerenjem prikazati kao svoju zahvalnu žrtvu Gospodinu, tada će nas Bog još obilnije nagraditi. Zato je potrebno naučiti slušati i čuti glas Gospodnji te biti spreman podvrgnuti se Božjoj volji, poput Abrahama. Bog kaže Abrahamu; kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti.

Imajmo bezuvjetno povjerenje u Božju ljubav i njegovu providnost, da će on uvijek za nas providjeti u danom trenutku života ono što nam je neophodno. Bog nas ni u jednom trenutku ne želi učiniti nesretnim, već samo želi da Njega više ljubimo od sveg stvorenja.

Do koje granice povjerenja sam ja spreman ići? Mogu li nešto vrijednog ove korizme žrtvovati za Boga? Za Isusa Krista, koji je žrtvovao samoga sebe za mene?     Zamolimo Gospodina da nam udjeli tu milost da možemo uzvratiti Gospodinu onim istim darom koji nam on daruje. Da napokon prijeđemo granicu svoje nesigurnosti i odvažimo se otvoriti punini samoodricanja Njegove ljubavi. I da tako onaj blagoslov koji ćemo primiti od Njega da ga proširujemo i na druge ljude.

vlč. Siniša Blatarić