(Post 9,8-15; Ps 25,4bc-5ab.6-7bc.8-9; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15)
Zahvaljujući našim roditeljima, zahvaljujući našim precima, zahvaljujući svima onima koji su prethodili u vjeri od Djevice Marije, apostola, ostalih učenika; zahvaljujući njima primili smo u nasljedstvo ispovijest vjere u Isusa Krista, Sina Božjega. Koji je bio raspet na križu, umro i pokopan, sašao nad pakao i treći dan uskrišen od mrtvih. Tu ispovijest kršćanske vjere nalazimo kod apostola Petra, u njegovoj poslanici, koju smo danas čuli, a ona je izraz vjeroispovijesti katekumena, koji su se pripremali na krštenje te u Vazmenoj noći uranjali u vodu novog života, koji im je donosio uskrsli Krist.
Kada smo bili kršteni, mi smo tada sklopili novi savez ljubavi sa Bogom Ocem. Taj isti savez ljubavi Bog je sklopio nakon potopa u Noino vrijeme sa svim živim stvorovima na zemlji.
Znak tog saveza je bila duga, koja je na simboličan način označavala Božju ljubav prema svakom živom biću. Taj savez je predoznačio onaj budući novi savez po kojem će se moći spasiti svaki čovjek koji uroni u vodu krštenja. Dok se u Noino doba spasilo samo nekolicina ljudi, Kristovom smrću i uskrsnućem svaki čovjek je zahvaćen tim spasenjskim zahvatom od grijeha i vječne smrti.
Kao što je Bog potopom želio obnoviti lice zemlje od grijeha koji se bio namnožio zbog ljudske pohlepe, oholosti i mržnje te time omogućio novi početak za ljudski rod, tako i na samom početku Kristovog javnog djelovanja stoji njegov poziv na moralnu, duhovnu i vjersku obnovu života.
Taj poziv odjekuje u našem srcu i poziva nas da obnovimo svoj savez ljubavi s Bogom, koji smo sklopili na krštenju a narušili i obezvrijedili kasnije svojim grijesima.
Da bi se ta obnova u nama mogla dogoditi, potrebno je osuditi se krenuti novim početkom. Kada bismo svakim buđenjem mogli pozdraviti novi dan kao početak novog života, to bi bio znak naše spremnosti da se odvažimo s povjerenjem krenuti u pustinju svog srca, u potragu za Bogom. Misionar i redovnik Charles de Foucaold kaže da je pustinja „mjesto gdje se oslobađamo svega iz sebe, gdje istjerujemo iz sebe sve ono što nije Bog i gdje u potpunosti postaje prazna ta mala kuća naše duše kako bi se napravilo mjesto samo za Boga.“
Što me prijeći da se odvažim krenuti novim početkom? Jesam li spreman na odricanje, izbaciti iz svog života određene poroke, sve ono što me guši, sve ono što mi donosi nemir, patnju, bol, očaj? Pristajem li na uvjete koji mi se nude da mi u tome pomognu?
Molitva, post i djela ljubavi su sredstva koja nam pomažu obnoviti vlastiti život.
Kristov nas Duh potiče da kroz ovu korizmu proboravimo u toj pustinji i potražimo Njega koji bdije nad našim životom. Kao i za Isusa, tako i za nas to vrijeme može postati vrijeme velikih iskušenja, napasti, ali ako ćemo se dati voditi Duhom Svetim, tada ćemo na kraju izaći kao pobjednici.
Počnimo već sada, ovog trenutka obnavljati svoj život u svjetlu Evanđelja, jer time ćemo pokrenuti proces izgradnje boljeg svijeta u kojem živimo. Napravimo ove korizme inventuru na sebi, popišimo one stvari koje su se nagomilale i postale nam teret i ispišimo ih iz svog života.
„Otpuši te prolazne nevolje kao što bi dijete učinilo sa suhim listom. Ne drži se briga kao ruka što se zakvačila za trnovitu granu, nego pusti. Predaj Kristu sve što opsjeda tvoje srce. Tko god zastaje nad neuspjesima i obeshrabrenjima, vidi kako niti duše postaju krhke. No, u novim počecima, mir srca i radost Evanđelja mogu nam promijeniti život.“ (brat Roger) Otvorimo si ta vrata bolje budućnosti i uzmimo ono što nam je Bog pripremio.
Započnimo taj proces obnove života sa molitvom:
„Isuse Uskrsli, ti si Spasitelj svakog života. Neka se raduju oni što te traže. Tvoje nam Evanđelje govori: Znam tvoje kušnje i tvoje siromaštvo, a ipak si ispunjen. Ispunjen čime? Živim vrelima što ih je Duh Sveti smjestio u najdublji dio naših bića“. Pokaži mi, Gospodine, putove svoje, vodi me svojim stazama! Uputi me u svoju istinu i pouči me, jer ti si Bog moga spasenja. Amen.
vlč. Siniša Blatarić