( Lev 13,1-2.45-46; Ps 32,1-2.5.11; 1Kor 10,31-11.1; Mk 1,40-45)
Tjedan koji je pred nama uvodi nas u drugi dio liturgijskog vremena koji nazivamo korizma. No prije nego zakoračimo u to vrijeme, danas ćemo se oprostiti nakratko sa Isusom u Galileji. Duh Sveti nas danas potiče na razmišljanje.
Zašto nam je ponekad toliko teško otvoriti svoje srce prema drugome, onome koji je drugačiji od mene, koji nema isto mišljenje kao i ja, koji se ne slaže sa mojim uvjerenjem, mojom vjerom? Otvoriti svoje srce znači doći blizu onoj osobi prema kojoj osjećamo odbojnost, netrpeljivost. Možda sa tom osobom smo u svađi ili već dugo vremena izbjegavamo se susresti sa njome. Otvoriti svoje srce znači približiti se onome koji je u nevolji, koji je bolestan, koji pati u svojoj duši, koji živi u osamljenosti svoga doma.
Apostol Pavao u današnjoj poslanici nas potiče da sve što činimo; dali radili ili učili, dali bili s prijateljima ili neznancima, da uvijek naše djelovanje i ponašanje bude tako da proslavlja samoga Boga.
No, ako ćemo biti doista iskreni prema sebi, tada često činimo suprotno, želeći prije svega sebi ugoditi, tražeći neku korist, odnosno neku protuuslugu za ono što sam nekome učinio dobro. Zašto bih ja prema drugome se odnosio dobrohotno, a ta osoba ne uzvraća nikakvom zahvalnošću? Da se je Isus vodio tom logikom, tada nikada ne bi prihvatio umrijeti na okrutan način na križu.
Isus svojim djelovanjem i ponašanjem pokazuje da mu je na prvom mjestu stalo do čovjeka, bez obzira tko i kakav on bio. On nije htio da ga zbog njegovih čudesnih ozdravljenja i riječi kojima je ohrabrivao ljude, budio im nadu u bolju budućnost, da ga zbog toga proglašuju Mesijom, Spasiteljem Židovskog naroda. Isus je jako dobro poznavao njihova očekivanja. Ljudi su u ono vrijeme očekivali političkog vođu koji će ih osloboditi od Rimske vlasti. Kao što i danas mnogi narodi očekuju nekog tko će ih osloboditi od tiranije neke vlasti ili vođe.
Isus je prije svega došao utemeljiti Kraljevstvo Božje, a mnogi pa čak i njegovi bliski učenici teško su to shvaćali. Pa i mi danas još ne shvaćamo što nam je to po Isusu Kristu darovano, to Kraljevstvo je tako blizu nas, a ono se može samo ostvariti ako prihvatimo živjeti program Evanđelja. Zašto stranački programi i neki ljudski zakoni u sebi nemaju snage da ostvare čovjeku bolju budućnost? Samo zato što u središtu svog programa ne stavljaju pojedinca, osobu a zakoni su često usmjereni protiv dostojanstva čovjeka.
Nekada su stari židovski zakoni često više sputavali čovjeka u njegovoj slobodi, a židovski vjernik često bi se našao odbačen i osamljen od zajednice, poput današnjeg bolesnika u evanđelju koji je bolovao od kožne bolesti te zbog toga mu se nitko nije smio približiti, a kamoli ga dotaknuti. Ali Isus, na opće iznenađenje sviju prisutnih čini suprotno od svih očekivanja. On ne zaobilazi tog bolesnog čovjeka kao svi ostali, već se zaustavlja na njegovu molbu i ne samo to, već mu se približuje i prima ga za ruku.
Ono što Isus čini ljudima u evanđelju, i mi smo dužni na isti način nasljedovati njegov primjer, kao što su to činili prije nas mnogi sveci. Bl. Majka Terezija kada je jednoga dana hodala ulicama Londona ugledala je čovjeka koji je sjedio na podu sav šćućuren i činilo se osamljenim i napuštenim. „ Kad me zamolio da se prignem k njemu, ostala sam stajati, uzela njegovu ruku, stisnula je i pitala ga kako mu je. On je pogledao gore i rekao: Nakon dugo vremena napokon opet osjećam toplinu ljudske ruke, nakon toliko dugog vremena… oči su mu zasjale i uspravio se. Već je to malo topline ljudske ruke unijelo radost u njegov život. Moraš to jednom doživjeti. Moraš širom otvoriti oči i isto tako postupiti.“
Koliko ima samo među nama, u našoj obitelji, među našom rodbinom i prijateljima, među poznanicima i strancima, duša koje čeznu da ih Isus svojom rukom dotakne. Čeznu samo da ih netko sasluša, da im netko uputi utješnu riječ, da ih zagrli, da im kaže da ih voli, da u sebi osjete da su za nekoga vrijedni bez obzira na grešnu prošlost, da probudi u njima nadu u budućnost, da im netko navijesti radost Evanđelja života.
„Crkva je primila Evanđelje života kao naviještaj i kao izvor radosti i spasenja. Primila ga je kao dar od Isusa, kojeg je poslao Otac „da siromasima navijesti veselu vijest“. Piše sv. Ivan Pavao II u svojoj enciklici Evangelium vitae.
Navijestiti nekome Evanđelje, znači približiti ga Isusu Kristu. Isusu koji ne odbija ni jednog čovjeka koji iskrenog i poniznog srca zavapi njemu. On želi iz nas očistiti svaki grijeh koji čini čovjeka gubavim iznutra. Dovoljno je samo da mu kažeš: „Gospodine ako hoćeš pruži svoju ruku i očisti me.“ Bog tada pokapa našu prošlost, našu krivnju u Kristovo srce i on od tog trenutka pobrinut će se za našu budućnost.
Molimo za milost da možemo u svakoj prilici svoga života otvarati svoje srce za navještaj Evanđelja, da olakšavamo ljudske patnje i ublažavamo kušnje drugih ljudi. Činimo to ne tražeći neku svoju korist, već činimo to zbog Krista, usrećujući mnoge ljude za njihovo spasenje.
vlč. Siniša Blatarić