( Job 7,1-4.6-7; Ps 147,1-6; 1Kor 9,16-19.22-23; Mk 1,29-39)

     „Neki se čovjek htio osloboditi svoje sjene. Smetalo ga je što ga u sunčanim danima prati sjena i podsjeća na negativnosti njegova života. Za vrućeg sunčanog dana pokušao je sjeni odbjeći. Trčao je svom snagom, ali sjena ga je slijedila. Onda je pojurio i nije se htio zaustaviti misleći da će sjena ipak otkinuti od njega. Umoran, oznojen i iznemogao pao je u blizini sjenovitog stabla.

Tim putom prođoše dva čovjeka i nađoše ga mrtva. Jedan od njih reče: Gle nerazumna čovjeka! Umro je hoteći se osloboditi svoje sjene. A samo je nekoliko koraka dalje sjenovito stablo. Mogao je skočiti u njegovu sjenu i svoje sjene bi se oslobodio.“

Još uvijek potreseni u svojoj duši, ono što su vidjeli i čuli, ubrzo se razglasilo po čitavom gradu. Šetajući ulicom u sebi sam promišljao: Može li se čovjek osloboditi vlastite sjene? Može li se čovjek osloboditi od vlastitog grijeha koje nosi u sebi? Može li se čovjek osloboditi zla koje u njemu može biti prisutno? Može li čovjek ozdraviti od neke teške bolesti, a da se ne obrati liječniku? Može li se čovjek osloboditi sjene smrti koja ga prati kroz čitav njegov život?

Tada se sjetih priče o onom čovjeku imenom Job, koji je bio pogođen teškom bolešću, Bog je dopustio da teško pati, da gleda smrt svoje djece i s razlogom se pitao; Nije li čovjekov život na zemlji sama muka? Nije li život njegov sudbina nadničara? Jednak robu što uzdiše za sjenom, počinkom; jednak najamniku što još čeka plaću? Ima li netko tko može spasiti čovjeka od njegovog jada?

       Sunce je već bilo na zalazu, prve zvijezde isticale su se na nebu, zastao sam na trenutak na tom prelijepom prizoru, duboko udahnuo i u sebi se divio tom Stvoritelju koji je mogao takvo nešto učiniti. U misao mi odjednom dođu riječi psalma; On iscijeljuje one koji su slomljena srca i povija rane njihove; On određuje broj zvijezdama, svaku njezinim imenom naziva.

Dok su riječi prolazile mojim mislima i uživao u pogledu prema nebu, u tom mom razmišljanju prekinuli su me glasovi nekolicina ljudi koji su žurno hitali noseći nekoliko bolesnika. Sa svih strana sve više je dolazilo ljudi i svi su se kretali prema istom mjestu. Posljednje zrake sunca bacale su svoju sjenu na zemlju i pošto je subota završila ljudi su mogli slobodno obavljati svoje poslove, no zašto svi idu prema istome mjestu? Znatiželja me odvukla da i ja krenem za njima, i kako sam se približavao sve bliže, uvidio sam iz daljine da se mnoštvo ljudi okupilo ispred vratiju jedne kuće.

Oko sebe sam promatrao ljude koji su bili hromi, sakati, neki su imali kožnatu bolest, neki oduzetih udova, drugi su ležali na nosiljkama, a čulo se i nekoliko ne baš ugodnih glasova, više je to nalikovalo na vrisak i huljenje. Zašto je to mnoštvo bolesnih stiglo na ovo mjesto, tko bi mogao pružiti pomoć svim tim ljudima?

Zaobišao sam sve te ljude i pokušao se primaknuti sa strane što bliže kući. Ispred kuće gorjele su uljanice, a tada vidjeh zašto su se ti svi ljudi ovdje našli. Došli su radi njega, radi tog Isusa koji je bio ozdravio onog bolesnog čovjeka u sinagogi. Pored njega bili su njegovi pratioci, a onda sam prepoznao da je to kuća od Šimuna jedan od onih koji su bili pratili Isusa.

Isus je ponovno nešto govorio, doticao bolesne ljude,  podizao ih, a oni bi odlazili od njega oslobođeni od svojih zala. Upravo je jedna žena prolazila pored mene i govorila mi; „On je Svetac Božji, On je Krist“. Čovjek da ne povjeruje, ali zaista Isus je činio upravo to, vraćao je novi život u ljude. Dugo u noć Isus je strpljivo primao sve te ljude.  Jeli On taj koji je došao kao Spasitelj, da spasi čovjeka od njegove sjene?

   Naš Bog je velik i snažan. Njegovoj mudrosti nema kraja. On podiže ponizne, a bezbožnike do zemlje ponizuje, protivi se oholima, onima koji žele sebi prisvojiti vlast odlučivanja o životu i smrti. Bog se u Isus Kristu očitovao kao onaj koji je došao da čovjeku pomogne nositi njegove životne teškoće, koji je došao pokazati smisao svake patnje i bolesti.

Evanđelje nam govori upravo o tome, kao što i sam apostol Pavao kaže; jao meni ako to evanđelje ne navješćujem… i sve činim poradi evanđelja. Apostol je u evanđelju pronašao smisao života, u njemu je otkrio dar radosti spasenja za čovjeka. I zato je htio pošto poto ponuditi to spasenje svima.

Evanđelje je upravo stalan izvor novosti koje i u današnje vrijeme mi vjernici trebamo širiti dalje. Papa Franjo u svojoj pobudnici Radost evanđelja piše: „Dobro uvijek teži tome da se širi. Svako autentično iskustvo istine i ljepote po samoj svojoj naravi teži tome da raste u nama, i svaka osoba koja je iskusila duboko oslobođenje stječe veću osjetljivost na potrebe drugih.

Dok se širi, dobro hvata korijen i razvija se. Zato onaj koji želi živjeti dostojanstvenim i ispunjenim životom mora se okrenuti drugome i tražiti njegovo dobro… evanđelje nam pruža priliku živjeti na jednoj višoj razini, ali ne s manjim intezitetom: Život jača kada se daje, a kopni u osamljenosti i lagodnosti. Više koriste mogućnosti, što ih život pruža oni koji napuštaju sigurnu obalu i s velikom se ljubavlju i oduševljenjem upuštaju u misiju prenošenje života drugima.“ Ohrabrimo se i mi, postajući tako darivatelji dobra i promicatelji evanđelja života.

vlč. Siniša Blatarić