( Pnz 18,15-20; Ps 95,1-2.6-9; 1 Kor 7,32-35; Mk 1,21-28)

Prošle nedjelje započeli smo sa našim putovanjem. Bili smo u Galileji i susreli se sa Isusom iz Nazareta, koji nas je pozvao da krenemo za njim, pozvao nas je da pođemo u njegovu školu, da ga pratimo na Njegovom putu. Njegov put je tako postao i naš put, zapravo trebao bi postati ukoliko smo prihvatili njegov poziv. Ukoliko nismo, tada smo odlučili surađivati s nekim drugim,  a taj drugi se skriva i podmuklo se smije kada nas zavede na pogrešan put.

O da danas glas mu poslušate: ne budi te srca tvrda! – ove riječi odjekuju tamo negdje u dubini našega bića. Čut ćemo ih ako u tišini zazovemo Duha Svetoga.

   Danas odlazimo u grad Kafarnaum, koji se nalazi pored Galilejskog jezera. Subota je, cijela povorka muškaraca slijeva se prema jednoj kući, koju nazivaju sinagoga. Pošao sam i ja da vidim što će se to događati. Kuća je bila puna, bilo je tu djece, mladića do odraslih muškaraca. Odjednom svi su utihnuli, a u sredinu zakorači jedan čovjek pokrivene glave, obilazio je pogledom sve nazočne i kada se njegov pogled stopio s mojim, odjednom kao da je nešto prošlo kroz mene, a kada je progovorio, prepoznao sam taj glas, bio je to on, Isus koji nas je prije tjedan dana pozvao da mu se pridružimo. Uzeo je jedan svitak i počeo iz njega čitati, a zatim to što je pročitao tumačio je tako jednostavnim riječima.

Slušao sam pozorno zajedno s drugima njegove riječi, svi su se divili i bili su zaneseni njegovim naukom i sam sam bio zanesen onime što je govorio. Govorio je o ljepoti života, o dostojanstvu ljudske osobe, da pripadamo Bogu i da smo stvoreni za Nebo. Uzeo je malo dijete pored sebe i rekao: „Takvima pripada kraljevstvo Božje.“

Čuo sam kako muškarci među sobom govore; da govori i uči ne kao pismoznanci, učitelji i čuvari Zakona i tradicija, nego kao onaj koji u sebi nosi svu vlast, vlast nad Zakonom i životom. Nisam u potpunosti razumio što su time htjeli reći, ali meni se činilo kao da njegove riječi su žive, prodiru direktno u srce i ne ostavljaju te ravnodušnim. Čine se toliko ostvarljivim i mogućim da same njegove riječi iznutra te potiču da se i sam u to uvjeriš. Nije onaj koji bi iznosio neke odredbe nego osvjetljuje i daje smisao svemu što govori.

A tada iznenada, njegovo izlaganje, prekine neki čovjek, baci se pod njegove noge i sav se tresao kao u groznici te je započeo ispuštati čudne glasove, kao da je u njemu progovaralo nekoliko glasova, svi su se uznemirili i uplašili. Tada sam pogledao Njega, Isusa, ostao je miran i blagim pogledom, pun ljubavi promatrao je tog čovjeka, kao da ga je žalio. A onda odjednom taj čovjek povika snažnim glasom: Odlazi! Što mi s tobom imamo, Isuse Nazarećanine? Ti si došao da nas upropastiš. Znam tko si, Božji Svetac.

Isus usmjeri svoje ruke prema njemu i povika: Umukni i izađi iz njega! U isti čas čovjek se silno potrese, bacao se po podu, čuo se silan krik iz njegovih usta i nakon toga ostao je nepomičan ležati. Isus mu se približio, podigne ga i nešto mu je govorio, a čovjek zaplaka i padne na koljena pred njim. A svi ostali okolo još uvijek potreseni tim događajem zapitkivahu se: Što je ovo? Neki novi, silni nauk! I usto zapovijeda nečistim duhovima, i oni ga slušaju!

I sam sam se čudio, jer nešto takvo još nisam nikada doživio. Je li taj Isus zaista nešto više od čovjeka? On nije samo veliki prorok ili čudotvorac, on mora da je nešto više od toga.

  Dubinom svoje nauke i svojom moći nad zlim Duhom, Krist se pokazuje kao prorok koji nam priopćava samog Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. Pokazuje nam se kao onaj na čiju riječ mu se pokoravaju duhovne sile nad kojima čovjek nema moći. Pokazuje nam se kao onaj koji želi čovjeka osloboditi za prostor djelovanja Božjega duha. Da skine okove neznanja, da prokaže lažna obećanja te ponovno vrati čovjeku njegov izvorni identitet.

Isus nam daje spoznati da smo od Boga izišli i da k Bogu idemo. On je prisutan u svakoj našoj patnji, na našoj je strani, na strani čovjeka, protiv Zloga. Na nama je da prihvatimo njegov snažan nauk Evanđelja, kako bi koračali u sigurnosti vlastitog života.

Nekada je Izraelski narod govorio; Neću više da slušam glas Gospodina, Boga svoga. Kada čovjek više ne želi slušati niti surađivati s Bogom, tada sam sebe osuđuje na propast.

Ali mi koji smo prihvatili Isusa i njegov nauk, možemo zaista biti bezbrižni, kako nam to i sam apostol Pavao kaže; rado bi da budete bezbrižni. Ovo pak govorim vama, na korist, ne da vam postavim zamku, kao đavao, nego da dolično i odano budete vjerni Gospodinu. Stoga prignimo danas zajedno koljena i poklonimo se Gospodinu, Gospodaru života koji nas je stvorio. Jer je on naš Bog a mi njegov narod, kojeg on čuva i brani.

vlč. Siniša Blatarić