Kršćanstvo je zahtjevno. Ono nije razgažena cipela, mora žuljati. Ako ne žulja, znači da smo ga sebi prilagodili, ublažili njegove radikalne zahtjeve, razvodnili čisto vino izvorne poruke.

Kršćanstvo mora žuljati naše sebeljublje. Isusove riječi (Lk 6,27-38): „Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi …“ ne odnose se samo na pljusku, odnose se na uvredu koju treba otrpjeti, na nepravdu na koju ne treba odgovoriti mržnjom. „ … onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje“ znači ne gložiti se niti prljati zapovijed ljubavi prema bližnjem poradi vremenite zemaljske truleži koju smatramo blagom. Dalje, „… ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju“ traži od nas gotovo nemoguće, poništenje velikog vlastitog “ja”.

Kršćanstvo mora žuljati našu škrtost. „Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu“ traži posvemašnje ništenje sebičnosti. „Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti” otkriva nesvakidašnja načela Božje ekonomije. U njoj se svakovrsno duhovno i materijalno blago množi upravo dijeljenjem. Božja ekonomija ne poznaje stisnutih šaka, zgrtanja sebi, spremanja u skladišta. Paradoks njenih načela naglašava Isus (Lk 19, 26): „Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.“ Zbilja, Stvoritelj traži potpunu iskrenost i vjernost u svemu, pa bilo to i najmanje, činilo se najneznatnijim. “Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije” (Mt 5,41)  upućuje na mjeru velikodušnosti na koju smo pozvani.

Kršćanstvo mora žuljati našu grubost. „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan”, kao Otac koji nas trpi i ne plaća nam po našim krivnjama. Uz to idu upute: „Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.” Zbog rana nama nanesenih, nemilosrdni smo suci; utege vlastitih krivnji u svojim prosudbama nadodajemo drugima. Ovdje također vrijedi: mjerom kojom mjerimo zauzvrat će nam biti mjereno. Kolike su rupe sita praštanja na kojem prosijavamo krivnje bližnjih? Nisu li sićušne; zar ne da jedva koja krivnja kroz njih prolazi te su gotovo sve zadržane? Želimo li uistinu da i nas Sudac Vječni tako sudi?

Kršćanstvo nije izvanjsko, nije pobožno sklapanje ruku niti obaranje pogleda, ono nije ni savijanje koljena naših nogu. Ne. Kršćanstvo zahtjeva puno više, zahtjeva savijanje koljena našeg srca, iskreno i potpuno predanje u službu Bogu živom. Psalmista piše (Ps 62, 9): „U Nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred Njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!“ Kršćanstvo treba biti nutarnje, upisano u samoj srži naših kostiju, u genskom zapisu jezgri stanica našega tijela. Kako bi bilo življeno u punini, kršćanstvo neumoljivo nalaže: odsijeci, iskopaj, ukloni sve što sablažnjava, sve što priječi da predano nasljeduješ Krista, Glavu. Gospodin ne trese samo fizičko tlo na kojem živimo, On potresa i dublje, potresa najskrovitiju nutrinu našeg bića i zahtjeva od svakoga od nas da bude vjerodostojan i potpuno nov čovjek. Dok hodamo s Isusom i upoznajemo Ga, zamolimo Ga da ukloni svaku nesavršenost našeg duha i u potpunosti nas suobliči svome čovještvu kako bismo postali dionici Njegova kraljevstva u vječnoj slavi.

BK