Tebe tražim, Gospodine, ali skriven si mojim čulima; nisi mi dao dovoljno osjeta koji bi Te  mogli opaziti. Ili? Zar Te ne opažam u krhkoj ljepoti sićušnog kristala snježne pahuljice?

Tebe gledam, Stvoritelju. Nisi Ti daleki Bog. Gledam Te u Tvome stvorenju: gledam Te u travi što se zeleni, nebu koje se plavi, u šarenilu cvijeća; gledam Te u mirnoj vodi jezera, u šaci zemlje koja vrvi životom, u milijardama treperavih svjetala noćnog neba. Gledam Te u živosti kolone vrijednih mrava, u rumeni svitanja. Gledam Te u valjanju oblaka, nestalnim bojama duge Tvoga Saveza, u bljesku munje. Gledam Te u svjetlu zjenice oka moga bližnjega, u nevinosti nasmijanog dječjeg lica. Prejasno Sunce pravde, jer ne mogu pogled svoj upraviti direktno u Tebe, tražim Te u mnoštvu različitih oblika svega stvorenoga. Tebe gledam, daj da Te vidim.

Tebe slušam u cvrkutu ptica i zujanju pčela. Slušam Te u šuštanju lišća, žuborenju potoka,  romonu kiše. Probijaš mi uši u udaru groma. Slušam Te u nečujnom spuštanju snježnih pahuljica. Gospodaru zvuka, jer ne mogu čuti Tvoga glasa, slušam Te u zvucima što ih mogu čuti. Tebe osluškujem u tišini, daj da Te čujem.

Tebe ćutim u toplini sunčeva sjaja. Osjećam Te u kiši koja mi škropi lice, u kolanju krvi žilama moga tijela. Tebe dišem, Oče Dobri, ti puniš moja pluća, hraniš stanice moga tijela. Za Tobom posežem kad ruke pružam žaru vatre. Tebe dodirujem kada dodirnem hrapavu koru staroga hrasta. Silinu Tvoje moći osjetim u podrhtavanju tla pod nogama. Oko sebe Te ćutim, daj da Te osjetim.

Tebe tražim, no hodim u tami, pipam u prazno. Kako da Te nađem? Premilosrdni Bože, po velikom svom smilovanju presretni ovoga slijepca, primi ga za ruke i privuci toplini svoga zagrljaja.

BK