( Iz 55,1-11; Ps – Iz 12,2-3.4bcd.5-6;1Iv 5,1-9; Mk 1,7-11)

Kada roditelji dođu na pripravu za krštenje svog prvog djeteta, obično im uvijek postavim pitanje; zbog čega žele svoje dijete krstiti? Odgovor koji u većini slučajeva dobivam je stoga što smo i mi kršteni jer to je dio naše obiteljske tradicije.

Zadnjih nekoliko desetljeća, ne samo sakrament krštenja, već i sakramenti prve Pričesti i sv. Potvrde, postaju kao običaji koji se svode na puku tradiciju u kojem je važnije svjetonazorsko slavlje od onog vjerskog u kojem sudjeluje čitava župna zajednica.

Razlog primanja nekog sakramenata, a posebice onog temeljnog, krsta, ne bi se smio svesti samo kao dio tradicije i običaja ili privatne zabave, već trebao bi postojati dublji, izvorniji razlog; zašto sam ja primio krštenje, zašto će moje dijete primiti neki sakrament?

Kod samih odraslih kršćana vjernika, gubi se sve više sakramentalnost vjere, žive vjere koja bi trebala biti jedini razlog mog pristanka da sudjelujem u nečemu što je sam Isus Krist ostavio kao trajni nalog po kojem postajemo njegovi učenici i po kojem će me moći drugi prepoznati, identificirati da sam ja kršćanin.

Zapitajmo se dobro; što za mene predstavljaju sakramenti, osobito sakrament krsta? Djeco i vi mladi pitajte svoje roditelje zbog čega su vas dali krstiti? Pamtite li uopće datum vlastitog krštenja? Datum koji je važan poput datuma rođenja, jer tada je po prvi put kroz mene prošla snaga struje Duha Svetoga. Apostoli i crkveni oci nazivali su to drugim rođenjem, rođenjem za život vječni. Osoba koja je krštena više ne živi sama sebi, nego Gospodinu, Bogu svome Ocu koji nam je i udahnuo dah života. Krštenik uvijek uza sebe ima stalnog pratilaca, nekog na kojeg se može uvijek osloniti, komu može zavapiti u pomoć, koji mu može pružiti radost, mir i ljubav.

Zato je žalosno vidjeti odraslo dijete ili mladog čovjeka u kojem je utihnuo živi izvor vjere, koji zaobilazi putove prema svome Stvoritelju, i na čijem se licu primjećuje kako duboko u sebi pati, jer nije zadovoljan životom kojim živi. Žalosno je vidjeti kako svoje vrijeme i novac troši na nešto, kako kaže prorok Izaija; ono što kruh nije i ono što ne siti. Razlog njegovog lutanja i utihnuća vjere proizlazi iz odgovornosti kako roditelja tako i čitave zajednice.

    Onoliko koliko je važno osigurati si egzistenciju života, priuštit kao roditelj djeci zdravi odgoj, obrazovanje, omogućiti mu da pronađe svoje životno zvanje, da bude sretan i zadovoljan životom, toliko je od presudne važnosti da u njemu ne prestane teći onaj izvor vode koji poput rijeke natapa sušnu zemlju i vodi nas u život beskrajne radosti i sreće. Nikakvim materijalnim sredstvima ne možemo nadomjestiti ili osigurati onaj unutarnji mir, ljubav koja nas ispunjava i čini da se ostvarujemo u svom najuzvišenijem ljudskom pozivu.

Onaj po kojem sve postoji nudi nam posve besplatno da dođemo, ako i novaca nemamo, da dođemo na izvor vode crpsti snagu iz izvora spasenja. Doći na taj izvor vode, znači pristupiti krštenju, kao što je to učinio Isus. Znači zaprimiti od svog poslodavca, Boga, ugovor na neodređeno vrijeme, koji nam jamči da ćemo neprestano ubirati plodove Duha. Duh Sveti lebdi nad našim životom i svjedoči da je Bog naš Otac, a da smo mi njegova ljubljena djeca.

Prilikom krštenja, događa se nešto čudesno. Kada preko našeg tjemena se preljeva blagoslovljena voda, u tom istom trenutku Duh Sveti u našem srcu progovara iste one riječi koje su izrečene prilikom Isusovog krštenja: „Ti si sin moj ljubljeni. Ti si kćer moja ljubljena, u tebi mi je sva moja ljubav!

    Papa Franjo u svojoj katehezi o sakramentu krsta je rekao: „Nije svejedno je li dijete kršteno ili nije. Nije svejedno je li neka osoba krštena ili nije. Krštenjem bivamo uronjeni u ono nepresušno vrelo života koji je Isusova smrt, taj najveći čin ljubavi u čitavoj povijesti; i zahvaljujući toj ljubavi možemo živjeti novim životom, ne više u vlasti zla, grijeha i smrti, nego u zajedništvu s Bogom i braćom.“

Kada roditelji ponovno otkriju ponajprije u sebi taj izvor života žive vjere, tek tada mogu razumjeti zašto su oni kršteni i zašto žele da njihovo dijete bude kršteno.

U nama svima tinja vatra Duha Svetoga i ona se tek rasplamsava kada dolazimo do izvora vjere, do Isusa Krista, jer samo po njemu možemo pobijediti i nadvladati sve zle sile koje nas žele spriječiti da dolazimo na taj izvor. Potražimo svi zajedno taj izvor spasenja dok se još može naći, zovimo ga dok je još tu sasvim blizu nas, kao što je to učinio Ivan na rijeci Jordanu, koji je naočigled sviju prisutnih pokazao na Isusa Krista koji je došao u snazi Duha Svetoga. Neka ta sila Duha Svetoga u nama ponovno prostruji, taj izvor žive vode koji je potekao na krštenju, i tada će u srcu poteći riječi molitve: „Jer Gospodin je moja snaga i pjesma, On je moje spasenje, uzdam se u Njega, ne bojim se više“.

vlč. Siniša Blatarić