Planiranja, želje, obveze, brige, nemiri, žaljenja… Teško je biti čovjek. Bože, zašto me nisi stvorio kao stablo? Želim biti stablo, nepomično, mirno. Želim samo biti promatrač i svjedok vremena. Želim samo biti, u miru. A opet, … onda ne bi bilo radosti, ljubavi, ushita. Ne bi bilo oduševljenja. Ne bi bilo nadanja. Srce ne bi bilo ranjavano, ali ne bi ni osjećalo.

Što biti? Stablo ili čovjek?  Kad već jesi, budi čovjek. Budi čovjek, ali poput stabla budi čvrsto ukorijenjen u vjeri. Pruži svoje korijenje duboko u plodnu zemlju dobrote, pravednosti i poštenja. Isprepleti svoje korijenje s korijenjem bližnjih. Povini se pred nedaćama, ali budi stamen; pusti da vjetrovi vitlaju tvojim granama, no znaj, oluje će proći. Svoje grane diži visoko, visoko, neka se u njima gnijezde ptice radosti. Razlistaj, neka zelenilo tvojih grana hvata Svjetlost i puni te Životom. Pruži hlad i budi zaštita prolazniku. Izdrži žege i ne boj se suše, pusti korijenje k Živoj Vodi. Neka te umivaju kiše. Rasti, uvijek rasti. Neka te oboje plamene boje jeseni, ražari se. Kad odbaciš uvelo i suho lišće, pod snijegom zametni  pupoljke novog zelenila. Mladi se i razvijaj uvijek iznova. Neka tobom kolaju sokovi novog, uvijek novog života. Rađaj dobrim plodovima. Moraš dati ploda jer: „Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.“ (Mt 3,10) Stablo koje ne rodi dobrim rodom milosrđa, velikodušnosti, samilosti i praštanja, takvo stablo proždrijet će oganj vječne propasti. Ti pak, kad se ispune tvoji dani, daj se sav u oganj Vječne Ljubavi – neka te zapali i sagorijeva sebi na ugodan miris.

BK