Žalosna sam kad s prozora kuće upravim pogled prema crkvi: osupne me slika urušenog zvonika, nedostaje mi zvuk zvona koje zvoni pozdravljenje. Unutrašnjost naše crkve, hrama u kome smo se okupljali i slavili Boga, kisne na hladnim zimskim kišama. „Nema više naše crkvice“, reče nam susjeda Barica stisnuta grla i suznih očiju prošli utorak popodne kad smo se uputili pogledati štetu izbliže. Nevolja je velika: nagledali smo se tužnih slika tolikih razrušenih domova, tolikih uplašenih ljudi.

Nema tog čovjeka koji se ne pita zašto. Zašto pandemija, zašto potresi? Sve je u Božjoj moći, zašto nam daje ove nevolje? Prva je pomisao da nas kažnjava za naše krivnje. Kažnjavao je u povijesti izabranog naroda neposluh i grijeh: prve je ljude istjerao iz raja zbog neposluha, na Kaina je stavio znak zbog ubojstva brata, uništio grešne ljude potopom, srušio kulu babilonsku, spalio Sodomu i Gomoru … Kao od početka vremena, pita i nas danas: “Zašto si se sakrio?“  Premnoge, slično kao Kaina, pita: „Gdje ti je tvoje dijete?“ Vidi podizanje tolikih kula oholosti. Suspreže oganj svoje ljutnje na narod koji ne poštuje Njegove zapovijedi. Jesmo, krivi smo. Nismo slobodni od zataja i grijeha. Krivac, nečiste savjesti, uvijek dršće u strahu: hoću li biti kažnjen? Kad otac pozove dijete pred sebe, a ono, krivo i u strahu, sluti da će ga pozvati na red i kazniti pa smišlja obranu i pokajanje, tako i mi … No, nekako slutim da ovdje nije tako – naš nebeski Otac jednostavno očekuje da mu u nevolji i tjeskobi priđemo bliže, da nas ustrašene zagrli i utješi…  

Nažalost, nije naša crkva jedina crkva stradala u potresima minule godine. Većina crkvi stare su građevine, hramovi koje je uz silno odricanje gradio narod siromašniji, no vjerniji nego smo to mi danas. Moguće je da nas Stvoritelj kuša, želi vidjeti imamo li potrebu podići Mu novi  hram. Nije da Njemu treba dom rukotvoren, ta On u ruci drži sav svijet i prevelik je, suviše veličanstven da bi stao ma i u najveći hram što ga čovjek može sagraditi. Sam kaže: „Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama“ (Iz 66,1) A opet,  ta Veličina stane u srce koje mu je vjerno, koje Ga iskreno traži i čuva Njegovu zapovijed ljubavi (Iv 14,23), po Isusovim riječima: „…Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“

Što mi znamo o ovome što se događa, što uopće možemo znati? Ne proničemo mi Božje putove, ne možemo znati Njegove namisli. Kad se sruši staro, Bog od svojih vjernih traži da iz ruševina dignu novo. Evo riječi proroka Izaije (Iz 58, 9-12):

„… Ukloniš li iz svoje sredine jaram,

 ispružen prst i besjedu bezbožnu,

dadneš li kruha gladnome,

nasitiš li potlačenoga,

tvoja će svjetlost zasjati u tmini

i tama će tvoja kao podne postati,

Jahve će te vodit’ bez prestanka,

sitit će te u sušnim krajevima.

On će krijepiti kosti tvoje

i bit ćeš kao vrt zaljeven,

kao studenac u kojem voda nikada ne presuši.

I ti ćeš gradit’ na starim razvalinama,

dići ćeš temelje budućih koljena.

Zvat će te popravljačem pukotina

i obnoviteljem cesta do naselja.“

Pozvani smo biti aktivnim sudionicima prvenstveno u Božjem djelu duhovne obnove sebe samih,  potom župne zajednice te domovine i svijeta. Za duhovnom, po naravi stvari, slijedit će i materijalna obnova. U mnogo toga nemoćni, jedno možemo: dati hvalu Svemoćnomu. Potrebno nam je obraćenje i pokajanje duha, okretanje hramu nerukotvorenu, Kristu Spasitelju čije smo rođenje i smetnuli s uma u ovim nevoljama. Po vlastitim riječima, Krist je s nama u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28, 20). Uhvatimo se, dakle, ruba Njegove haljine s čvrstom vjerom da nas jedini može izliječiti od kronične bolesti okorjelosti srca.

BK