( 2 Sam 7,1-5.8b-12.14a.16; Ps 89, 2-5.27 i 29; Rim 16,25-27; Lk 1,26-38)
Još nas svega nekoliko dana dijeli do proslave blagdana Kristovog rođenja, time se pomalo bliži i naša završna priprema da dostojno pripremimo svoj dom za Kristov dolazak. Današnje evanđelje nas uvodi u povijesni događaj koji se ne tiče samo nas kršćana, nego svakog čovjeka koji je živio od postanka svijeta i koji će živjeti do konačnog ostvarenja i dovršenja Božjeg spasenja za čitav stvoreni svijet.
Da bi razumjeli to veliko otajstvo koje je bilo skriveno u prapovijesnim vremenima te postepeno otkrivano po starozavjetnim prorocima, potrebno je da se s vjerom otvorimo jedinomu Bogu, po Isusu Kristu.
Svaki narod, čovjek koji je u ovom trenutku u bilo kakvom doticaju s kršćanstvom, zahvaćen je događajem Kristovog rođenja. No, ipak trebamo biti svjesni da danas kada je i onako u zapadnoj kulturi sve relativizirano i podvrgnuto potrošačkom mentalitetu, pa tako i sam Božić postaje čisti komercijalizam, mogućnost jednog vida zabave, sve više postaje ljudsko djelo a ne Božje.
Uzrok tome nije samo moderni kapitalizam i liberalizam, već pomalo i mi sami kršćani katolici. Svake godine sve se više događa da kršćani počinju slaviti svoj Božić, prije stvarnog Božića. Nažalost, činimo ono što Bog izričito nije želio da učini kralj David. David je želio izgraditi Hram u kojem će Bog Jahve, prebivati. Ali Bog, odgađa Davidovu želju i obećava mu da će On sam po budućem Davidovom potomku podići trajni dom, čvrsti Hram po kojem će utvrditi svoje kraljevstvo i koje će vječno pred Njim trajati.
Svatko od nas ponekad bi želio „prisiliti“ Boga, nametnuti mu svoje planove, želje, staviti ga u svoje već pripravljene kalupe. Izvana ćemo sve lijepo urediti, ukrasiti, obasvijetliti i čekati da svane božićno jutro, a onda kada se probudimo i otvorimo oči, ne doživimo ništa neočekivano.
Kada sam bio klinac, uvijek sam želio da doživim božićno čudo. U mojoj obitelji nije bio običaj da se kupuju pokloni za Božić, to smo kao djeca dobivali za svetog Nikolu, odnosno, kako se je tada nazivao Djeda Mraz, a danas Djed Božićnjak. No, kasnije kako su svi počeli kupovati božićne poklone, pa tako je počelo i u mojoj obitelji. Ti pokloni koliko god bili lijepi nisu donosili ono božićno čudo, u mome srcu, u srcu mojih roditelja i brata nije bilo iskrene radosti i sreće. Za mene božićno čudo se dogodilo kada je nakon nekoliko godina mama rekla da više nećemo kupovati jedno drugome poklone, jer najveći poklon koji možemo dati jesmo mi sami. Taj Božić je bio najljepši od svih drugih jer u središtu nisu bili pokloni nego On, to malo dijete u jaslicama koje je plakalo u našim srcima. (priča)
Dva dana prije Božića pozvonio je poštar. U rukama je nosio veliki paket umotan u ukrasni papir i vezan zlatnom vrpcom. “Naprijed”, začuo se starački glas. Poštar je ušao u trošnu kučicu i našao se u polutami prašnjave sobe u kojoj je sjedio oronuli starac. “Pogledaj samo kakav ste krasan paket dobili za Božić”, rekao je poštar radosno. “Hvala, stavite ga samo tu na pod”, rekao je starac tužno i bezvoljno. Poštar se iznenadi. Slutio je da u paketu moraju biti vrijedne stvari i da bi jednom starcu dobro došle. Ali zašto je tako tužan? “Gospodine, zar se nećete malo počastiti i razveseliti ovako lijepom i bogatom daru?” “ne mogu… Ne mogu se nikako veseliti”, reče starac i suze mu potekoše niz lice. Ispriča tada poštaru o svojoj kćeri, koja se udala u obližnji gradić i postala veoma bogata. Svake godine pošalje mu za Božić paket s porukom: “Od tvoje kćeri Ruže i njenog muža.” nikada mu ne napiše toplu riječ, čestitku ili pozdrav. Nikada ga ne posjeti, nikad da bi rekla: “Dođi, provedi Božić s nama!” “Pogledaj samo”, reče starac teško se dižući sa stolca i pođe prema ormaru. Otvori ga, i gle! Bio je pun božićnih paketa. Svih prijašnjih Božića uredno su stizali, svečano ukrašeni, ali nisu ni taknuti. “Ni jednog niste otvorili?!” , povika poštar začuđeno. “Ne.”, reče starac tužno. “ U njima nema ljubavi.”
Sve manje u svom životu ostavljamo prostora za Njega, za to malo božićno čudo, ne dopuštajući mu da On u nama gradi svoj dom, svoj hram. Bog se želi nastaniti u našem srcu, želi živjeti u njemu. Želi da On bude naš najveći dar. No, kako će ako nismo s vjerom spremni mu otvoriti prostore svoga života, čak niti ne želimo da nas Bog iznenadi. Bog iznenađuje kada čini nešto sasvim neočekivano od onoga što smo mi planirali, željeli. On čini da doživimo nešto puno bolje od onoga što smo si mi sami željeli.
To je upravo doživjela Djevica Marija, ona u samozatajnosti svog života, dala se iznenaditi od strane Boga i ne samo to već je s potpunim povjerenjem primila Gabrijelovu riječ i ako sama nije razumjela kako će se to ostvariti. Poput Marije i mi se trebamo Bogu spremno otvoriti, napustiti utabane staze, uhodane putove i s vjerom se uputiti prema budućnosti koju nam Bog nudi. I samo tada moći ćemo u božićno jutro doživjeti u sebi nečiju tihu prisutnost, toplinu ljubavi i radosti, neopisiv mir srca. Tada ćemo i mi moći postati dar jedni drugima.
Zašto ovaj Božić ne bi učinili drugačijim od bilo kojeg drugog do sada? Zašto dopuštati da nam netko drugi ukrade radost Božića?
Sve što trebamo učiniti jest da prepustimo Bogu da On učini ono što je nama ne moguće. Ni kralj David, ni Izraelski narod, ni Marija i Josip, nisu mogli predvidjeti kako će se ostvariti Božje obećanje o budućem Mesiji. Jer Bog ne čini očekivana čuda, već ostvaruje neočekivano čudo.
Zar ne bi bilo lijepo doživjeti ovog Božića neočekivani susret sa Kristom, ne sa onim za kojeg smo mi već pripremili jaslice, nego za onoga koji u nama želi za nas pripremiti svoje jaslice.
vlč. Siniša Blatarić