( Iz 40,1-5,9-11; Ps 85,9ab-14;1Pt 3,8-14; Mk 1,1-8)
Možda ponekad ima dana kada osjetimo pomalo umor i pospanost. Umor od svakodnevnog rada i zadataka kojih trebate izvršiti, pospanost od ranih buđenja i ustajanja. Taj umor i pospanost mogu biti pozitivni jer nas polako pripravljaju za ono što se pripremamo, polako unose u život duhovnu svježinu i tihu radost.
No, za razliku od ovog pozitivnog, postoji i negativan umor i pospanost, koji je na žalost danas kod većine ljudi prisutan. Taj negativizam je zahvatio dušu današnjeg čovjeka te se polako umara od iščekivanja bolje budućnosti, nekog napretka na bolje, kako u privatnom životu, tako i u društvu. Pomalo prepušta se pospanosti, tj. pasivnosti, dižući ruke od svega, ne vidjevši perspektivu i uvjete za normalnu egzistenciju života te na taj način prepušta se pesimizmu, melankoliji i beznađu.
Upravo takvim ljudima Bog preko „neimenovanog glasa“ šalje utješnu poruku nade, da On sam dolazi u svojoj moći kako bi oslobodio potlačenog od ropstva, da oslobodi grešnika od njegove krivnje. On dolazi kao pobjednik i uzima u svoje naručje sve one koji iskrenog srca traže Njega.
Kao što je nekoć Bog preko svojih proroka naviještao radosnu vijest o dolasku kraljevstva Božjeg, pripremajući put za Njegov dolazak. Kao što je Ivan zvani Krstitelj otišao u pustinju kako bi navijestio skorašnji dolazak moćnijeg od njega samoga, pred kojim on sam nije dostojan da klekne i da mu poput sluge odveže remenje na obući.
Tako i danas, Bog traži glasove koji će biti spremni u ovom suvremenom svijetu preuzeti ulogu „glasa u pustinji koji viče“, koji će biti spreman izaći u svijet s porukom nade, i to ne bilo kakve nade, već nade Božjeg obećanja, da čovjek nije prepušten bijedi i grijesima, nego Krist koji je došao i koji ponovno dolazi želi darovati svoju ljubav i nježnost, želi ispuniti zemlju mirom i pravednošću.
Zar ne bi tu ulogu trebao preuzeti na sebe svaki koji se smatra Kristovim učenikom, kršćaninom katolikom? U vremenu kojem živimo gdje svakodnevno se čuju neki glasovi lažnih obećanja, u vremenu gdje je čovjek upao u duboku moralnu i duhovnu krizu. Upravo kršćanin vjernik treba postati taj „Glas“ u svijetu koji neće širiti oko sebe pesimizam i bezizlaznost već optimizam i nadu. Jer izvor tog optimizma i nade nije u nekoj znanstvenoj teoriji ili stranačkom programu, nego izvor je u samom Bogu i povezanosti s njime u Kristu Gospodinu po Duhu Svetom.
Zbog čega su u Isusovo vrijeme ljudi napuštali svoje sigurne ambijente i odlazili iz svojih kuća u pustinju slušati tamo nekog čovjeka odjevenog u devinu kožu, koji se hranio samo skakvcima i divljim medom? Što ih je to toliko privuklo na tom čovjeku Ivanu, da su mnogi odlučili odmah promijeniti svoj život, postati bolji, ostaviti svoje grešne navike? Što ih je to potaknulo da se u njima probudio optimizam za bolju budućnost, za njih same i njihovu obitelj? Koga su to otišli u pustinju gledat i slušat?
Nije ih privukao Ivanov promidžbeni izvanjski nastup. Ono što ih je privuklo je bio Ivanov autentičan život, njegova jednostavnost i poniznost. U njegovom stavu, pojavi, riječima prepoznali su sam glas Božji. Ivan je govorio; „Ja vas mogu samo opomenuti. Moja je voda samo simbol. Međutim onaj koji dolazi krstit će vas Duhom Svetim, onim Duhom koji će vas obnoviti iznutra.“ Ivan je tako postao pozitivnim magnetom za ljude koji su ga dolazili slušati.
Ne kasni Gospodin ispuniti svoje obećanje, kako to neki danas misle. Kao da Njegov dolazak se neće zbiti, da je to samo neka religiozna priča. Zato se i ljudi ponašaju kao da se spasenje za njih ne ostvaruje i da više nemaju što očekivati. Ponašaju se slobodno kao da je sve dopušteno. Privučeni su negativnim magnetima i glasovima koji im nude raskošnu zabavu, površnu radost, isprazno zadovoljstvo i sreću, privučeni umjetnim blještavim svjetlilima koji ih još više čine siromašnijima i bijednima. Danas su ulice i trgovi postali „moderne pustinje“ gdje ljudi dolaze nešto vidjeti i čuti. Danas možda više nego ikad prije, Bog traži hrabre i odvažne glasove koji će biti spremni izaći iz svojih komotnih života, otići u te moderne pustinje te postati Božje djelo u njegovim rukama, kao što su to učinili mnogi starozavjetni proroci, kao što je to učinio Ivan Krstitelj, kao što su to učinili nakon njega mnogi kršćani.
Zapitajmo se svi zajedno; na koji način ja danas pripravljam putove Gospodinu? Hoće li što ostati izgrađeno, poravnano, ispunjeno iza svih onih odlazaka na zornice, duhovne obnove, iza svih onih okićenih borova, lijepo ukrašenih jaslica? Hoće li što ostati iza Božića? Hoće li tvoja duša, tvoj dom ostati sablasno pusta ili ispunjeno Duhom Svetim po kojem ćeš obnoviti svoj vjernički život i koji će te učiniti autentičnim kršćaninom? Jer će tvoje ponašanje, tvoje riječi, tvoja dijela govoriti da je sam Bog prisutan u tvom životu.
Da, takvog kršćanina katolika treba današnji svijet, treba ova domovina u kojoj živiš, zajednica kojoj pripadaš. Ne moj se bojati postati moćni glas, glasnik radosti, ako je potrebno viči; „Evo tu je vaš Bog! Evo Svemogući Bog dolazi kao pobjednik, jer samo on će dati sreću, radost i mir.“ On dolazi u najsušnije prostore našega života kako bi u nama procvjetala radost srca. Dani koji su pred nama neka nam posluže da izgradimo sve ono što je razoreno u našim životima te da živimo neokaljano i besprijekorno u miru.
vlč. Siniša Blatarić