Svakoga dana zarana ujutro, potom u podne i konačno navečer redovito zvone crkvena zvona. Pozivaju na molitvu. Nekad sam živjela daleko od župne crkve i zvuk crkvenog zvona nije dopirao do našeg sela. Iznimno, znali smo ga čuti u podne u prilikama kad je slijedila promjena vremena. Na zvuk zvona prekidao bi se svaki posao kako bi se na tijelo stavio znak križa i izmolila molitva „Anđeo Gospodnji“. Za ljetnih žega nismo se za molitve ni sklanjali s polja u hlad, nego bi odmah po njenu završetku prionuli prekinutom poslu.  

Današnji čovjek rijetko na zvuk zvona prekida posao da bi dao hvalu Bogu. Štoviše, jutarnju zvonjavu proglašava bukom koja šteti jer ometa san. Istina je. Zvonjava može opasno ugroziti pospanost duha. Zvuk zvona koji se razliježe okolicom crkve može čovjeka skinuti s trona mjerila svih stvari kamo se sam postavio. Titraj tog zvuka koji nadmoćno odjekuje smrznutim krajolikom prosinačkog jutra pozivajući na slavlje zornice može probušiti balon čovječje napuhane veličine. Zvon upozorava: Bog je iznad tebe, uzdigni svoj pogled, misli i srce do Njega.

Dobro je čuti zvuk zvona koje zvoni pozdravljenje. Potrebno se više puta dnevno prisjetiti početka djela našega spasenja: anđelova navještenja, Marijina pristanka i začeća Isusova. U par kratkih stihova molitve krije se povijest revolucionarne Božje intervencije u ljudsku sudbinu. Božja inicijativa izrečena po glasniku dočekana je Marijinim riječima: „Neka mi bude po riječi tvojoj.“ U upravo započetom vremenu došašća čekamo Isusa, „… Mlado Sunce s visine, da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.“ (Lk 1, 78-79) Palimo jednu po jednu adventsku svijeću da unesu više svjetla u našu svakodnevicu.  I ne samo to, mi sami trebamo sinuti kao svjetlo, ne po sebi već po milosti Božjoj, kao odsjaj Njegova svjetla. Kao što je pozvao Mariju, Bog i svakoga od nas, ovdje i sada, poziva na suradnju. Pozvani smo predati Mu svoj život na upravljanje, pustiti da se Krist Gospodin  nastani u nama i sve nas privede slavi uskrsnuća. Stoga, srca gore!

BK