(Iz 63,16b-17,19b; 64,2b-7; Ps 80,2ac.3b.15-16.18-19; 1kor 1,3-9; Mk 13,33-37)
Paljenjem prve svijeće na adventskom vijencu učinili smo jedan simboličan čin koji nas kršćane vjernike podsjeća na dolazak onog Svijetla koje naše noći preobrazuje u dan novog svitanja. To upaljeno svijetlo obasjava proročke riječi koje odjekuju poput ranojutarnjih crkvenih zvona, podsjećajući vjernike da se pripreme i krenu na put prema Onomu koji dolazi k nama u susret.
Upravo nas liturgija došašća odgaja za spoznaju Onoga koji dolazi, onoga na kraju vremena i onoga već odgođenog u vremenu. Bog koji prebiva u vječnosti ulazi u naše vrijeme kako bi čovjeku koji je zarobljen svime onime što proživljava u vremenu, pokazao put prema vječnosti, za koju je stvoren.
Bog, zapravo nas želi oteti iz naših svakodnevnih briga, stresova, strahova od krivih putova, istrgnuti nas iz naših snova u koja često upadamo i tako zaboravljamo na onu važnu i bitniju dimenziju duhovnog života.
Došašće je zato uvijek iskorak iz „sna vremena“. Bdijenje na koje nas poziva Isus je otimanje „snu“, kako bi snovi i želje bili preobraženi nadom, usmjerenom na Krista koji dolazi.
Čvrsto vezanje za vrijeme znači gubljenje u vremenu, jer se vrijeme gubi u vječnosti koja ga nadvisuje. Kršćanska usmjerenost života prema obećanoj neprolaznosti u Kristu daje smisao vremenu, pretvara ga u iskustvo vječnosti.
Ako je ovo naše vrijeme prožeto vječnošću, tada nam je svaki trenutak vremena darovan, da ga možemo upotrijebiti za naše spasenje. Bog nam daje upravo najviše vremena za one zadatke koje nam On povjerava. Time Isusove izgovorene riječi učenicima dobivaju dublji smisao. Svakome od nas povjeren je određen posao, zadatak koji trebamo izvršiti već ovdje na zemlji kako bi spremni dočekali Njegov ponovni dolazak. Nije riječ samo o nekom vremenitom poslu, već ovdje se radi o daleko hitnijem i težem poslu, a to je da ostanemo neprestano pripravni i budni.
Budni prije svega na prorokove riječi; koje nas žele iznutra protresti kako bi zastali na trenutak i preispitali sami sebe; što to ja iščekujem u svom životu? Kakav je moj odnos unutar obitelji, sa susjedima, prijateljima? Što me to neprestano udaljava od osjetim Božju prisutnost u sebi? Na što upotrebljavam vrijeme koje mi je darovano, jeli više na ostvarivanje vlastitih ambicija ili na širenje Božje slave i njegovog kraljevstva? Naposljetku, primjećujem li ono tiho nenametljivo Svjetlo koje se spušta iz nebeskih visina u prostore moga života, te želi poput jutarnjeg sunca probuditi me iz sna, da mi pokaže ljepotu novoga dana koji je svanuo samo za mene.
To Svjetlo želi u meni rasplamsati onu duboku čežnju koju nosi svaka osoba u sebi, čežnju da ispuni onu prazninu za ljubavlju, radošću, mirom. Čežnju duše da bude prožeta Božjom prisutnošću.
Došašće koje se svake liturgijske godine ponavlja nije samo puko ponavljanje ili neka adventska zabavna manifestacija koja pretvara samo došašće i božićno vrijeme u puki komercijalizam, trku za vremenom, čineći od čovjeka nezadovoljno potrošačko biće. Slaviti došašće znači prije svega, odvojiti se na trenutak od buke ovoga svijeta te u tišini oživjeti u sebi skrivenu Božju prisutnost.
Došašće nas stoga podsjeća na dvoje, kako kaže papa Benedikt XVI.: „Prvo, da je Božja prisutnost u svijetu započela, da je on na skriven način već prisutan; drugo, da je njegova prisutnost upravo tek započela, da još nije dovršena, nego je još u rastu, nastanku, sazrijevanju. A mi vjernici, oni smo po kojima on hoće biti prisutan u svijetu. Po našoj vjeri, nadi i ljubavi on svoje svjetlo hoće neprestano unositi u svijet kako bi obasjalo njegovu noć. Svjetla koja palimo u tamnim noćima ovoga zimskoga doba, istodobno su utjeha i opomena: utješna sigurnost da se već pojavilo „svjetlo svijeta“ u tamnoj betlehemskoj noći i da je nesvetu noć čovjekova grijeha preobrazilo u svetu noć Božjega oproštenja toga grijeha. Opomena: svjetlo hoće i može dalje svijetliti samo ako svijetli u onima koji kao kršćani Kristovo djelo nose kroz sva vremena.“
Iskoristimo ovo vrijeme da obnovimo svoje narušene odnose, jer ne možemo ići u susret Gospodinu i očekivati da ćemo se susresti s njime, ako ne idemo najprije u susret jedni prema drugima, ako ne izgrađujemo međusobno zajedništvo. Počni već danas paliti svjetlo vjere u drugome, donoseći to svjetlo u domove i obitelji gdje prebiva tama vjere, to je posao koji ti povjerava Krist Gospodin u vremenu došašća. Isus ne kaže to samo nekoj određenoj osobi, nego taj poziv upućen je svima nama. Poziv da bdijući, pazimo da se ne ugasi ono svjetlo vjere koje je On upalio u nama. Pozvani smo bdjeti ne samo moleći i čekajući, nego i radeći, gradeći ovaj svijet i evanđeoske odnose s ljudima.
Želiš li dakle iskusiti istinsku radost nadolazećeg Božića, tada moraš biti spreman za novi početak zajedništva s Onim koji dolazi. „Jer svaka radost, koja se događa mimo njega ili protiv njega, nije dovoljna, nego čovjeka sve više baca u vrtlog u kojem naposljetku više ne može biti istinski radostan.“ I kako kaže apostol Pavao; samo Krist će nas u svemu učiniti bogatima, da ni u jednom daru ne oskudijevamo. On će nas učiniti i postojanima do kraja, do dana njegovog dolaska.
vlč. Siniša Blatarić