( Ez 34,11-12.15-17; Ps 23,1-3.5-6; 1Kor 15.20-26.28; Mt 25,31-46)
Kroz sve ljudske patnje što pojedini čovjek prolazi, ponekad i umoran od života traži potreban mir, mjesto gdje će moći naći odmora.
Često mislimo da naš život na zemlji kroje moćnici ovoga svijeta. Možda nam se čini kako pojedinci, vođe upravljaju sudbinom pojedinih naroda. Ti moćnici, vođe, kao da si prisvajaju pravo ne samo da budu gospodari nad materijalnim resursima ove naše majke Zemlje, nego daju si za pravo da budu gospodari ljudskog života, daju si za pravo da odlučuju kada počinje život, daju si za pravo komu će i kada oduzeti život, daju si za pravo uzimati svu moć u svoje ruke.
Tada se s pravom možemo pitati; možemo li uopće mi kao obični „mali ljudi“ nešto učiniti, na koji način djelovati, ako i onako će odlučiti oni moćnici?
Ipak, povijest koja je učiteljica života, uči nas da niti jedan vladar, kralj, državnik koji se stavio na mjesto Boga, prisvojio si svu vlast, činio nezapamćena zlodjela, na koncu je završio kao i svaki drugi čovjek, suočen sa smrću, suočen sa Gospodarom svega stvorenja. I ako je bio uzrokom mnogih patnji, ipak zajedno sa njime propalo je i njegovo carstvo, kraljevstvo.
U svojoj enciklici Laudato si, papa Franjo piše: „Čovjekova sloboda blijedi i jenjava kada se predaje slijepim silama nesvjesnog, neposrednim potrebama, egoizmu, okrutnom nasilju. U tom je smislu nezaštićen i izložen samoj svojoj moći, koja nastavlja rasti, lišen sredstava da je stavi pod kontrolu. Može raspolagati određenim površnim mehanizmima, ali možemo reći da mu nedostaju primjereno čvrsta etika, kultura i duhovnost, koji mu doista mogu postaviti granice i učiti ga prisebnom samosvladavanju.“ (br.104)
Uviđamo stoga da sav stvoreni svijet i s njime sva stvorenja nisu prepuštena samima sebi ili nekim pojedincima, već čitav svemir i sve što u njemu postoji podložno je samo Jednome, od kojega i sve potječe. Bog ne ostavlja stvoreni svijet i čovjeka u moći zla.
U današnjem vremenu, mnogi narodi diljem svijeta proživljavaju slični sudbinu, kao što je u povijesti proživljavao Izraelski narod. Kada su Židovi bili raspršeni izvan svoje domovine, tada ih je njihov Bog Jahve nanovo htio sve prikupiti, dovesti u zemlju koju im je dao da žive u miru s drugim narodima. Nažalost, pojedini židovski kraljevi, nisu ispunjavali svoju dužnost, nisu štitili i brinuli se za narod, već su tlačili vlastiti narod. Zato Bog preko proroka obećaje, da će On sam doći da spasi svoj narod i to će učiniti tako što će oduzeti vlast onima koji su si sami prisvojili, te će sam Bog po svom Mesiji kraljevati nad narodom u pravednosti i miru.
Pokušajte promisliti u svome srcu, ono što govori Isus u evanđelju; što god (ne)učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!
Isus ne spominje nikakve moćnike, tajkune, milijardere, već govori o najmanjima među nama. Tko su to najmanji? To su svi oni koje svakodnevno susrećemo, bilo na poslu, bilo na ulici, u trgovini, u bolnici, u školi. Svaka ta osoba koja je „slučajno“ ušla u naš život može u nečemu oskudijevati. Može biti gladna, žedna, može biti stranac, prosjak, može biti bolesnik, zatvorenik. Nikada ne možemo znati kakvu patnju nosi u sebi ta osoba, što proživljava u svom životu, s čime se bori. Možda je Bog baš tebe odabrao da saslušaš tu osobu, da joj pokušaš pružiti pomoć. Možda baš preko te osobe Gospodin želi prokušati tvoju vjeru, želi vidjeti tvoju spremnost da otvoriš svoju ruku, svoje srce za nekoga i možda baš taj netko će tebi pomoći da primiš u posjed ono Kraljevstvo koje je za tebe pripravljeno od postanka svijeta.
Papa Franjo u svojoj buli Lice milosrđa izriče: „U svakome od tih najmanjih prisutan je sam Krist. Njegovo tijelo ponovno postaje vidljivim u tijelu mučenih, ranjenih, bičevanih, pothranjenih, prognanih… kako bismo ga prepoznali, dotaknuli i za nj se brižno skrbili. Ne zaboravimo riječi svetoga Ivana od Križa: ,U predvečerje svoga života bit ćeš pitan o ljubavi,.“
Mi sami određujemo već sada svoju sudbinu, sami krojimo svoj život, onako kako nam može sada biti i kako će nam biti kada budemo stajali pred Kristom – kraljem svega stvorenja, oči u oči; što ću mu tada reći? Što će On meni reći?
Dobro promislimo, hoću li u tom trenutku stajati među onima kojima će Gospodin reći; Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Ili među onima kojima će reći; Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Ove posljednje Kristove riječi zvuče zastrašujuće. No, one nas samo žele podsjetiti da će svi ljudi biti suđeni po djelima milosrđa, a ne po svojim izvanrednim pothvatima. Krist će nas razlučiti po djelima vjere. Krist nam se tako očituje kao Gospodar povijesti i Sudac ljudskoga roda, ali još više kao onaj koji se brine za naš život, kome je stalo da nijedna duša ne propadne, ne izgubi se, jer nas sve ljubi i želi baš tebe povesti na zelene livade da tamo sjedneš i odmoriš se kraj mirnih voda.
„Bog nas želi sretne: no gdje je izvor te nade? On je u zajedništvu s Bogom, živi u središtu duše svakog čovjeka.“ Imaj povjerenje u njegovo obećanje, da će te kroz sve dane života pratit sreća i milost, samo ako mu povjeriš svoj život, sve svoje nade, strepnje, boli i patnje.
vlč. Siniša Blatarić