U predvečerje jedne studene noći u gradu kraj rijeke što razdvaja dvije obale iz minutu u minutu gasio se dah života.
Na suprotnoj obali stupao je neprijatelj iz tame, prelazeći rijeku, krčeći sebi put prema nevinoj djeci.
U noć se uvukao zadah smrti poput magle uvlačio se u sve ulice, uglove, kuće i podrume.
Očima bezbožničkim činilo se da duše umiru i njihov odlazak sa ovoga svijeta kao nesreća.
U gluhoj tamnoj noći činilo se kao da je sve utihnulo dok se plamen mržnje širo.
Ali u dubokoj tami među tisućama i tisućama ranjenih i krvavih srdaca, tinjalo je svjetlo i budilo novu zoru.
Kao u uskrsno jutro mnogi kameni bili su odvaljeni i suze u očima žena, muškaraca i djece budile su posljednju nadu da će naći milost i milosrđe.
Ako su i u očima ljudskim bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti.
I nakon toliko godina nada tih duša nije se ugasila, jer našli su vječnu Ljubav.
Poput zvijezda na nebu njihov spomen traje u molitvama Božjeg naroda i sada mirnom rijekom plove kroz svoj vječni grad Vukovar.
Nisab