U predvečerje jedne studene noći u gradu kraj rijeke što razdvaja dvije obale iz minutu u minutu gasio se dah života.

Na suprotnoj obali stupao je neprijatelj iz tame, prelazeći rijeku, krčeći sebi put prema nevinoj djeci.

U noć se uvukao zadah smrti poput magle uvlačio se u sve ulice, uglove, kuće i podrume.

Očima bezbožničkim činilo se da duše umiru i njihov odlazak sa ovoga svijeta kao nesreća.

U gluhoj tamnoj noći činilo se kao da je sve utihnulo dok se plamen mržnje širo.

Ali u dubokoj tami među tisućama i tisućama ranjenih i krvavih srdaca, tinjalo je svjetlo i budilo novu zoru.

Kao u uskrsno jutro mnogi kameni bili su odvaljeni i suze u očima žena, muškaraca i djece budile su posljednju nadu da će naći milost i milosrđe.

Ako su i u očima ljudskim bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti.

I nakon toliko godina nada tih duša nije se ugasila, jer našli su vječnu Ljubav.

Poput zvijezda na nebu njihov spomen traje u molitvama Božjeg naroda i sada mirnom rijekom plove kroz svoj vječni grad Vukovar.

Nisab