(Mudr 6,12-16; Ps 63,2.3-4.5-6.7-8; 1Sol 4,13-18; Mt 25,1-13)

Često u susretu s ljudima znadem čuti sljedeću izjavu: „vrijeme tako brzo prolazi. Čini se da nemam vremena za sve ono što bih htio učiniti.“ Uistinu, živimo ne samo u globalnom vremenu, kada je čitav svijet povezan, umrežen; digitalno i mobilno, već živimo u vremenu užurbanog ritma, gdje kao da ne postoji više vrijeme čekanja i iščekivanja. Kao da se ništa ne smije odgađati za sutra. Zaboli odmah glava kad pomisliš što moraš sve učiniti narednih dana i strepiš hoćeš li to sve uspjeti.

Takav ritam života užurbanosti, čovjek je sam sebi nametnuo, izgubivši pritom pojam o vremenu, pojam o sadašnjem trenutku, sve kao da se vrti oko učinkovitosti, a na budućnost se gleda sa strepnjom. „Suvremeni je čovjek sav okrenut učinkovitosti, a učinkovitost je tipična bolest našega društva. Čovjek se mjeri po tome koliko može ostvariti već od najranijih godina života, već u vrtiću, u školi. A budući da razina očekivanja u ostvarenjima raste iz dana u dan, jer život postaje sve složeniji i zahtjevniji, tempo života sve brži, a tehnologija sve složenija, sve je veći pritisak koji se stavlja na osobu.“(M. Szentmartoni)

Čovjek koji je previše usredočen samo na rad i rad, izgubi smisao vlastitog smisla života i njegov put prema samoostvarenju je mukotrpan. Ali upravo vrijeme koje nam je darovano potrebno je iskoristiti za samoostavrenje vlastitog života.

„Čovjeku je dana egzistencija, darovan mu je život i svijet, darovani su mu sloboda i odluke, no on nema sudbinu u svojim rukama, on izravno ne pripada sebi, on je stranac i gost u svijetu, on je izašao iz nepoznatog i odlazi u nepoznato poput iskre koja se upali i ugasi. Što je život, tko je čovjek, poigrava li se netko s njime?

Čovjek također doživljava krivnju u savjesti, te strah i nepovjerenje. On spoznaje djelomično i straši ga ono nepoznato. Čovjek tjelesno, psihički i duhovno pati, smrt mu uzima život, besmisao ga tjera da traži misao Stvoritelja čija je on misao i u kojoj mu je smisao. On istovremeno ne može neposredno upoznati Stvoritelja svoje egzistencije. Čovjek ne zna što je smrt i kako je izbjeći, ali on zna da sve to ne zna i u tome je drama njegove egzistencije.

V. Frankl vidi osmišljenje ljudske egzistencije u smislu prema kojem se čovjek upućuje a koji je izvan njega i koji nadilazi i njegovu smrt. To je svjetlo koje obasjava čovjeka, toplina koja ga osposobljava da nadiđe patnju, smrt, bijes i strah svoje egzistencije. Logos, Krist daje čovjeku smisao jer mu pokazuje da treba poći za smislom kako bi ga obasjalo svjetlo i ogrijala toplina.

Kad Biblija govori o Bogu, govori o smislu čovjekove egzistencije. Čovjek se mora osloboditi krivnje i naći smisao života, jer je njegova najveća ugroženost strah od smrti. Vjerom u Boga čovjek dobiva odvažnost da postoji. Božanska praštajuća ljubav izražena u Isus Kristu daje ljudskom životu smisao. Čovjek je biće potpuno usmjereno na Boga te je čovjekova bit određena tim usmjerenjem.“ (T. Ivančić)

U tom smislu govori apostol Pavao uvjeravajući kršćane da njihov život se ne prekida sa smrću, već ako uistinu vjeruju da je Krist umro i uskrsnuo, tada će i oni isto tako uskrsnuti u posljednji dan zajedno sa svim ostalima koji su usnuli, i bit će uvedeni u trajno zajedništvo s Bogom.

Priča koju donosi evanđelist Matej, o pet ludih i pet mudrih djevica, govori nam o učinkovitosti čovjekove svrhe života. Ova priča ima za pouku da potakne na razmišljanje Kristovog učenika, kršćanina, na koji način iščekuje svog Spasitelja, Isusa Krista. Danas se pomalo izgubilo to budno iščekivanje. A to znači u svakom trenutku biti spreman prihvatiti svoj konačni susret sa smrću, ali i susret sa Uskrslim Kristom. No, kao da se taj susret želi odgađati, a istodobno čovjek ne može odgoditi neke važne poslove. Nema strpljenja da pošto poto nešto ostvari odmah. Teško mu je čekati u redu za blagajnom, u redu na pošti, u redu u ambulanti, govoreći:“gubim vrijem čekajući, za to vrijeme mogao sam nešto kod kuće, na polju ili poslu učiniti.“ Takvi ljudi se ponašaju poput onih ludih djevica, jer misle samo na ovozemaljsko ostvarenje, te njihov život gubi na samoostvarenju.

Kad bi upravo to vrijeme provedeno u čekanju iskoristili na molitvu, da svoju dušu usmjerimo na onostrano što nas nadilazi, tada bi postupili poput onih mudrih djevica. Molitva je zapravo to čekanje. „Čekanje naglašava drugu osobu koja dolazi. Ja mogu samo na nju čekati. Čekanje izražava moju nemoć, moju nedostatnost; i to je moj stav pred Bogom. Ne mogu siliti Boga da dođe. Sve što mogu učiniti jest čekati i biti tu. Moliti znači izgubiti moć nad sobom.“ (Piet van Breemen)

Čovjekov život nije usmjeren da zauvijek ostane na ovoj zemlji, već je usmjeren na vječnost, prema Bogu i samo preko Njega se može potpuno samoostavriti. O tome nam govori i molitelj u psalmu kada kaže:“O Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim. Tebe žeđa moja duša, tebe želi tijelo moje.“

Ovaj vjernik usred svoje vlastite pustinje, svijeta u kojem živi, u kojem ne vidi ništa što bi moglo ispuniti želju njegovog srca i žeđ njegove duše, svoj pogled usmjerava prema jedinom izvoru čovjekove egzistencije, prema Bogu. On dolazi do spoznaje da je izvor njegovog samoostvarenja u Bogu i zato traži zajedništvo s Njime. Molitelj ne traži da mu Bog preko dobara ovoga svijeta ispuni njegovu želju za srećom i ispunjenjem, već traži samo Njega jer biti u zajedništvu s Njime „bolje je od ovog zemaljskog života“. Dakle naše samoostvarenje događa se u budnom iščekivanju kroz molitvu, kroz svakodnevne sitne poslove, a ne u strepnji ili strahu gledajući na vrijeme kao izgubljeno ili brzo prolazeće, već kao trenutak darovanosti da iskoristim za osobnu izgradnju i pripravnost za susret sa Onim koji dolazi.

vlč. Siniša Blatarić