(Otk 7,2-4.9-14; Ps 24,1-4b.5-6; 1Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a)

Liturgijska čitanja današnje svetkovine uvode nas u razmišljanje smisla našeg postojanja. Često se znademo u svojim molitvama obraćati Bogu da nama ili nekom drugom udjeli sretan i blagoslovljen život. Što znači ta naša molba ili želja kada kažemo sretan i blagoslovljen život? Vjerujem da većina pritom misli na ovozemaljski život, a gotovo da rijetko pomislimo na onaj budući vječni život.

Bit današnje svetkovine Svi Sveti jest da nas usmjeri prema Nebu, tamo gdje prebiva Trojedini Bog, tamo gdje prebivaju anđeli, tamo gdje prebivaju mnogobrojni sveci kojih se danas spominjemo, to je ono veliko mnoštvo koje stoji pred prijestoljem Svevišnjeg, o kojem govori knjiga Otkrivenja.

Smisao našeg postojanja jest ono što nam odgovara KKC u svom prvom broju: „Bog, neizmjerno savršen i blažen u sebi samome, u naumu čiste dobrote, slobodno je stvorio čovjeka da ga učini dionikom svoga blaženog života. Zato je Bog uvijek i posvuda bliz čovjeku. On ga poziva i pomaže mu da ga traži, da ga upozna i da ga ljubi svim svojim silama. On sabire sve ljude, koje je grijeh raspršio, u jedinstvo svoje obitelji, Crkve. To čini po svom Sinu koga je u punini vremena poslao kao Otkupitelja i Spasitelja. U njemu i po njemu Bog poziva ljude da postanu, u Duhu Svetom, njegova posinjena djeca i tako baštinici njegova blaženoga života.“

Dakle, naš život nije predodređen da bi svoju sreću i blaženstvo u punini ostvarili ovdje na zemlji, već kada dođemo u Nebo. Na to nas također podsjeća i apostol Ivan, koji kaže: Sad smo djeca Božja, i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.

Ako iščitavamo životopis bilo kojih svetaca katoličke Crkve, možemo iščitati da jedino za čime su čeznuli jest da postignu to blaženstvo i potpunu sreću u Bogu. Bog želi za svakog čovjeka da upozna tu blaženu nadu o kojoj govori Isus u svom govoru na Gori. Isusov pogled uvijek je usmjeren prema Bogu Ocu, usmjeren prema Njegovom kraljevstvu. I ako mu je stalo do onih koji sada proživljavaju svoje siromaštvo, patnju, trpljene, ipak sve njih želi potaknuti da njihovo stanje može biti blagoslovljeno do te mjere da budu blaženi, odnosno sretni i radosni jer Bog ih poziva da uđu u njegovo kraljevstvo. Isus budi nadu u svojim slušateljima, koji su opterećeni raznim životnim brigama, da svojim životom najprije traže Božju blizinu i njegovu ljubav.

Isus nas želi uvesti u Božju ljubav, želi da živimo u njegovom prijateljstvu, u istini, u svjetlu, za nas želi da se vratimo svom iskonskom porijeklu u kojem nam je darovan život, u konačnici poziva nas na prvobitnu svetost koju smo izgubili zbog svoje grešne naravi.

Za kršćanina vjernika, ta spoznaja vodi ga prema sasvim drugačijoj perspektivi života. Gdje na prvom mjestu nije izgraditi sebi prebivalište na zemlji, već na Nebu. Za židovskog vjernika Nebo je predstavljala Gora Sion, bilo je to sveto mjesto na kojem se očitovala Božja slava i samo je Mojsije imao tu privilegiju uspeti se na tu Goru i susresti se licem u lice s Bogom. Kasnije tu Goru predstavlja grad Jeruzalem i Hram u kojem je prebivala Božja slava.

Dolaskom Isusa Krista, više nikome nije uskraćeno da bude u Božjoj blizini. Po svom Sinu, Isusu, Bog se posve približio čovjeku i od tada po Uskrslom Kristu prebiva zauvijek među nama. Zato naš život treba proteći u neprestanom traženju da postignemo blaženstvo, da tražimo Božju blizinu, takav čovjek, kaže psalmista, prima blagoslov od Gospodina i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.

Sreća i blagoslov jest upravo u tome, zadobiti svoju nagradu u Nebu.

Mnogi sveci svojim životom su to svjedočili, njihov primjer nam se upravo i nudi da je to moguće postići, samo ako se želi. Svetost nije neki puki izričaj za čovjeka izvanrednih sposobnosti i čudesnih djela, već izraz za ono što u sebi zapravo i nosimo i jesmo, kako kaže apostol Ivan. Djeca se Božja zovemo i jesmo. Ako smo djeca Boga Oca, koji je svet, sama ljubav i dobrota, zar onda i mi već sada ne nosimo tu klicu božanskog života u sebi. Uostalom mi ispovjedimo vjeru u zajedništvo svetih. Već Apostol Pavao u svojim poslanicama naziva prve kršćane svetima. Ne zato što su živjeli nekim blaženim i svetim životom već ovdje na zemlji, već stoga što su primili dar Duha Svetoga kojeg je Uskrsli Krist poslao da bi svi koji povjeruju i krste se u ime trojedinog Boga imali zajedno udjela u božanskom životu.

Izričaj zajedništvo svetih označuje zajedništvo Kristovih vjernika u svetim stvarima, kao što su sakramenti i zajedništvo između svetih osoba, onih koji već sada uživaju slavu gledajući jasno trojedinog Boga kakav jest. Ti sveti koje častimo nipošto nisu odijeljeni od nas ovdje koji još putujemo ovom zemljom. Zato se utječemo njihovom zagovoru jer utvrđuju cijelu Crkvu u svetosti, te kod Boga Oca ne prestaju za nas posredovati, prikazujući zasluge koje su stekli na zemlji po Kristu Isusu, jedinom posredniku između Boga i ljudi.

Sv. Dominik kad je umirao, tješio je svoju braću, govoreći im: „Ne plačite! Bit ću vam korisniji poslije smrti i uspješnije ću vas pomagati nego za svog života.“

Sadašnji papa Franjo, u svojoj apostolskoj pobudnici Krist živi, upućeno mladima, stavlja za uzor osobito mlade svetce kao one koji nas potiču da se vratimo svojoj prvoj ljubavi. „Balzam svetosti stvoren dobrim životom tolikih mladih ljudi može izliječiti rane Crkve i svijeta, vračajući nas onoj punini ljubavi na koju smo oduvijek pozvani.“

Sveti papa Ivan Pavo II, govori o svetosti kršćanina kao o daru, „koji nas čini dionicima samog Božjega života po Kristu, u zajedništvu Duha… Osim što je dar, jest zadaća koju valja ostvarivati svakog dana u životu, jest poziv na koji valja dati konkretan odgovor. Poziv je to koji je upućen svima bez razlike, iako može poprimiti razne oblike i od nekih tražiti radikalnija zalaganja u služenju Bogu i bližnjemu…

Oni koji su ljubljeni beskrajnim milosrđem, koje daje da kiša pada i sunce sja svima, milosrđem koje svakog poučava i oprašta, koje sve poziva na vječni život, ne mogu a da se ne osjete pozvani da i drugi ljudi budu preplavljeni tom mnogolikom Božjom nježnošću, kojom su oni prvi besplatno bili obasuti i ispunjeni.

U tome se sastoji izvornost kršćanske svetosti, koja je „savršenstvo ljubavi“. Vjernici su pozvani naviještati i svjedočiti Božju ljubav kako bi svi ljudi spoznali njezinu ljepotu i iskusili je.“

U tome je i srž Isusove poruke govora na Gori o pripadanju Božjega kraljevstva onima koji se zauzimaju već sada ovdje na zemlji, da svojim životom utiru put sebi i drugima po sili Duha Svetoga u ostvarivanju sretnog i blagoslovljenog života, kako na Nebu, tako i na zemlji.

vlč. Siniša Blatarić