Inzistiranje na tome da je svaki čovjek slika Božja ne smije dovesti do toga da predvidimo činjenicu kako svako stvorenje ima svoju svrhu. Nijedno nije suvišno. Sav materijalni svijet govori o Božjoj ljubavi, njegovoj bezgraničnoj naklonosti prema nama. Tlo, voda, planine, se je, takoreći, Božje milovanje. Povijest našeg prijateljstva s Bogom uvijek je vezana uz jedan zemljopisni prostor i posebna mjesta koja za nas imaju veliko značenje; svi pamtimo mjesta uz koja nas vežu lijepe uspomene. Onaj tko je odrastao u planinama ili kao dijete sjedio uz potok i iz njega pio, ili se igrao vani na trgu svoje četvrti, kada se vraća u ta mjesta, osjeća se pozvanim ponovno pronaći vlastiti identitet.

Bog je napisao čudesnu knjigu „čija su slova mnoštva stvorenja prisutna u svemiru“. Kanadski su biskupi s pravom ustvrdili da nijedno stvorenje nije izuzeto iz tog objavljivanja Bogu: „Od najširih panorama do najneznatnijih oblika života, priroda je stalni izvor divljenja i strahopoštovanja. Ona je, usto, stalna Božja objava.“ Japanski su biskupi, pak, iznijeli opažanje koje potiče na razmišljanje: „Osjetiti da sva stvorenja pjevaju himan svoga postojanja znači živjeti s radošću u Božjoj ljubavi i nadi.“ Ta kontemplacija stvorenoga svijeta omogućuje nam u svim stvarima otkriti neko učenje koje nam Bog želi prenijeti, jer „za vjernika kontemplirati stvoreni svijet znači ujedno čuti poruku, čuti jedan nevjerojatan i tih glas.“

Možemo reći da „osim objave u pravom smislu riječi, sadržane u Svetom pismu, postoji, dakle, Božje objavljivanje u sjaju sunca u i spuštanju noći. Posvećujući pozornost tome objavljivanju, čovjek uči prepoznati vlastitu povezanost s drugim stvorenjima: „Ja izražavam sebe izražavajući svijet; u svom nastojanju da odgonetnem svetost svijeta istražujem svoju vlastitu svetost.“

Izvor: Papa Franjo, Laudato Si, enciklika o brizi za zajednički dom,  br. 84-85.