Još nema komentara

Poruka svakog stvorenja u skladu svega stvorenoga

Inzistiranje na tome da je svaki čovjek slika Božja ne smije dovesti do toga da predvidimo činjenicu kako svako stvorenje ima svoju svrhu. Nijedno nije suvišno. Sav materijalni svijet govori o Božjoj ljubavi, njegovoj bezgraničnoj naklonosti prema nama. Tlo, voda, planine, se je, takoreći, Božje milovanje. Povijest našeg prijateljstva s Bogom uvijek je vezana uz jedan zemljopisni prostor i posebna mjesta koja za nas imaju veliko značenje; svi pamtimo mjesta uz koja nas vežu lijepe uspomene. Onaj tko je odrastao u planinama ili kao dijete sjedio uz potok i iz njega pio, ili se igrao vani na trgu svoje četvrti, kada se vraća u ta mjesta, osjeća se pozvanim ponovno pronaći vlastiti identitet.

Bog je napisao čudesnu knjigu „čija su slova mnoštva stvorenja prisutna u svemiru“. Kanadski su biskupi s pravom ustvrdili da nijedno stvorenje nije izuzeto iz tog objavljivanja Bogu: „Od najširih panorama do najneznatnijih oblika života, priroda je stalni izvor divljenja i strahopoštovanja. Ona je, usto, stalna Božja objava.“ Japanski su biskupi, pak, iznijeli opažanje koje potiče na razmišljanje: „Osjetiti da sva stvorenja pjevaju himan svoga postojanja znači živjeti s radošću u Božjoj ljubavi i nadi.“ Ta kontemplacija stvorenoga svijeta omogućuje nam u svim stvarima otkriti neko učenje koje nam Bog želi prenijeti, jer „za vjernika kontemplirati stvoreni svijet znači ujedno čuti poruku, čuti jedan nevjerojatan i tih glas.“

Možemo reći da „osim objave u pravom smislu riječi, sadržane u Svetom pismu, postoji, dakle, Božje objavljivanje u sjaju sunca u i spuštanju noći. Posvećujući pozornost tome objavljivanju, čovjek uči prepoznati vlastitu povezanost s drugim stvorenjima: „Ja izražavam sebe izražavajući svijet; u svom nastojanju da odgonetnem svetost svijeta istražujem svoju vlastitu svetost.“

Izvor: Papa Franjo, Laudato Si, enciklika o brizi za zajednički dom,  br. 84-85.

Postavite komentar