Sliku vinograda, koju često koriste proroci u SZ, označavala je Izraelski narod te objavu Kraljevstva Božjeg. Kasnije su crkveni oci sliku vinograda ili obrađene zemlje uspoređivali sa Crkvom, sazdanu od vjernika kršćanina. „Taj odabrani vinograd zasadio ga je nebeski Vinogradar. Pravi je trs Krist koji daje život i plodnost lozama, to jest nama koji po Crkvi ostajemo u njemu i bez kojeg ne možemo učiniti ništa.“ (LG 6,3)

Kod evanđelista Mateja, Isus u prispodobama često koristi upravu tu sliku vinograda uspoređujući ga s Kraljevstvom, s time da radnici vinograda ne označuje samo izraelski narod, nego obuhvaća sve one koji su prihvatili ili će prihvatiti Evanđelje.

Kao što je nekoć Izraelskom narodu Bog povjerio zemlju u koju su se nastanili, propise i Zakon koji su im trebali služiti da ostvaruju mir i pravednost. Tako je Bog preko svoga Sina, Isusa Krista povjerio novom narodu, zajednici vjernika Crkvi, Evanđelje i sakramente po kojima trebamo ostvarivati i donositi plodove Kraljevstva Božjeg.

     Prorok Izaija ističe kako je Bog bio razočaran svojim narodom. Jer ono što im je Bog povjerio, oni su se prema tome odnosili maćehinski, kao da to nije njihovo. Ponašali su se nevjerno kako prema svome Bogu, tako i prema propisima i Zakonu, te su se priklanjali svim onim nemoralnim ponašanjima koje su činili okolni narodi. Zato im Bog najavljuje propast i da će im se oduzeti ono što im je bilo darovano, bit će pokoreni, odvedeni u ropstvo, zemlja će njihova biti opustošena.

Isusova prispodoba o vinogradarima ubojicama još oštrije osuđuje Izraelsku nevjernost, a posebice starješina i svećenstva kojima je bilo povjereno da poučavaju i pružaju pomoć izraelskom narodu. Isus ne skriva razočaranje njihove nevjernosti, jer nisu prepoznali i prihvatili Onoga, koga je Bog poslao kao svoga Sina. Već su silom samo za sebe željeli prisvojili vlast, sav Zakon, pa i samoga Boga, onemogućavajući da i drugi se približe ponudi Božjega spasenja. Zatvarali su vrata Kraljevstva Božjega, posebice onima koje su smatrali grešnicima i koje su prezirali zbog njihovog načina života, a nisu ništa činili da te ljude dovode na put spasenja.

Zato Isus ponajprije odlazi upravo tim ljudima koji su bili na rubu društva, i onima koje su židovi smatrali poganima. Njima je naviještao Evanđelje i dolazak Kraljevstva Božjega.

     Bog je i danas razočaran onime što gleda. Razočaran je mnogim kršćanima, koji su prihvatili vjeru u Isusa Krista, ali srame se to priznati pred drugima. Prihvatili su Evanđelje, ali ne usklađuju svoj život po Evanđelju. Primili su sakramente ali ne donose plodove tih sakramenata. Umjesto da budu plemenita loza, oni postaju divlja loza. Umjesto da budu slatko grožđe, postaju kiselo grožđe.

Apostol Pavao jako se trudio oko onih koji su postali kršćani, kako bi im pomogao da svoj život oblikuju u skladu s Evanđeljem koje su primili. Da ostanu vjerni poruci Evanđelja i milosti krštenja kako bi mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvao srca i tijela njihova u Kristu Isusu. Apostol Pavo ne nudi im samo riječ, već im svojim primjerom života pokazuje kao se trebaju ponašati. Pred njih stavlja jedan ideal kojem trebaju težiti, daje im upute moralnog ponašanja. Kaže; u srcu neka vam bude samo ono što je istinito, časno, pravedno, čisto, ljubazno, hvalevrijedno, kreposno i pohvalno.

Tom idealu treba svatko od nas težiti. Trebao bih se zapitati: Što nalazi Gospodin u mom srcu? Kako se ja odnosim prema Božjim darovima koje primam? Kako se odnosim prema sakramentima koje sam primio ili ću tek primiti?

Nažalost sve više se događa, da u onim obiteljima u kojima su se njegovale kršćanske vrijednosti, izlaze nove mlađe generacije koje prekidaju sa tim kršćanskim vrijednostima. Vjera im postaje privatna stvar, a sakramenti kao nešto usput. Kada se prekine sa nečime što je bilo moralno dobro i što je donosilo dobar plod, tada najčešće počinje se raspadati i propadati društvo i sam čovjek u njemu.

Ako ostavite vinograd ili polje jednu godinu neobrađeno, što će te pronaći? Pronaći ćete nakon godinu dana kako je sve izraslo u korov i trnje. Tako se događa i sa kršćaninom koji je napustio vjeru, sakramente, samog Boga, njegov život počinje nalikovati zemlji izraslu u korov.

Shvatimo ozbiljno Isusove riječi, one su duh i život. Vjera nije puka privatna stvar, kako bi je neki htjeli učiniti. Evanđelje nije zastarjelo, ono je za sva vremena, neiscrpna riznica u kojoj pronalazimo kako već sada možemo oblikovati život u kojem ćemo uživati plodove Kraljevstva Božjega.

Sakramente koje je Krist Gospodin povjerio Crkvi, treba da se prema njima ophodimo s najvećim poštovanjem i obzirnošću. „Po njima vjerski život kršćana se rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje.“ U svakom sakramentu daruje nam se Duh Sveti koji nam pomaže da donosimo dobre plodove. Iskoristimo taj neizmjeran Božji dar koji nam je Gospodin povjerio. Kad bi samo bili svjesni koliko nam dobro donosi svaka ispovijed, svaka primljena pričest, tada bi češće posezali za njima i postajali bi bolji ljudi.

Tada se ne bi događalo da ostajemo uskraćeni za sve one plodove Duha koje Bog daje onima koji mu ostaju vjerni. Prihvati već danas u svoj život Isusa Krista i ono što ti on nudi i vidjet ćeš kako će mir i radost rasti u tvome srcu.

vlč. Siniša Blatarić