Kršćanske zajednice koje su nastajale u pojedinim gradovima Rimskoga carstva u prvim stoljećima, suočavale su se sa onime što mi danas nazivamo; zavedi pa vladaj.
Naime, dolazilo je do određenih podjela unutar pojedinih zajednica jer ono što je ispočetka bilo zajedničko svima, odjednom to zajedništvo, koinonia, počelo se raspadati, dolaziti do suparništva između različitih frakcija koje su željele nametnuti većini onima koji su živjeli vjerno Evanđelju, neka svoja uvjerenja.
Kada čovjek postane umišljat i počinje se smatrati da je samo on pravedan, tada najčešće počinje prezirati druge ljude. Kada ne poštujemo osobu koju imamo pred sobom, bez obzira kakva ona bila u sebi, tada se protivimo volji Onoga koji je utisnuo svoju sliku u tu osobu.
Nitko od nas nije savršen, nitko od nas ne zna sve i nitko ne može sam sve učiniti, premda često čovjek zahvaćen kulturom individualnosti i ravnodušnosti,, usredočen je samo na sebe, želi se istaknuti nad drugim, a sa drugim surađuje samo ako će imati kakvu korist od toga.
Zar ne primjećujete kako se svakim danom sve više otuđujemo jedni od drugih. Kako rijetko nalazimo vremena jedni za druge, te sve više se udaljujemo i guramo glavu u pijesak, ne želeći izložiti svoj život za drugoga, za dobro zajednice.
Svi smo mi slabi ljudi, podložni se mijenjati čas na dobro, čas na zlo. Svi smo mi bijedni i krhki u sebi, a nerijetko smo prema drugima nepravedni, a od drugih očekujemo da prema nama budu pravedni, da postupaju lijepo, da nas vole, poštuju.
Prorok Ezekiel nadahnut Duhom Svetim, pozivao je svoj narod na put obraćenja. Bog preko njega progovara da čovjek nije stvoren da bude zao, da čini zlo, nepravdu, da zauvijek umre. Čovjek je stvoren za život, da živi u dobroti i ljubavi. Bog ne odbacuje čovjeka koji je grješnik, kao što čovjek odbacuje drugoga jer je doživio nepravdu, Bog gleda u čovjekovo srce i on zna da svaki čovjek želi da bude dobar. Mnoga ljudska srca pod plaštem bijede kriju pravednost i dobrotu koju jedino Bog poznaje. Zato katkad u grešnika i čovjeka koji je ponižen vlastitim postupcima nalazi više otvorenosti njegovoj riječi nego kod onih koji se smatraju pravednicima.
Apostol Pavao suočen sa podijeljenošću i suparništvom unutar kršćanske zajednice u Filipima, poziva na jedinstvo; složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite, te da im u svemu uzor bude sam Gospodin Isusu Krist, On koji je postavši čovjekom izabrao put podložnosti i ponizna posluha.
Budimo među sobom jednodušni, jedne misli. Nemojmo misliti samo na sebe nego i za ono što se tiče drugih. Nemojmo dopustiti da nas izvanjske sjene zla uvuku u svoj žrvanj razdora i neprijateljstva.
Zar nije ljepše kada u vlastitoj obitelji vlada ozračje prijateljstva, razumijevanja, ljubavi, nego kada vlada suparništvo i umišljenost jer želim da bude samo po mome. Isus nas poziva da ne budemo samo slušatelji Božje riječi, nego i njegovi izvršitelji. To možemo samo postići ako ćemo poprimati njegove karakteristike poniznosti i poslušnosti Bogu. Apostol Pavao kaže da u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe. Isus unatoč svojoj božanskoj naravi ostaje ponizan. On se mogao hvaliti i dičiti svojim božanstvom, ali to nije učinio, odrekao se svoje slave koja mu je pripadala, da bi ju zadobio od Oca kao cijenu svoje žrtve.
Evanđelje nam govori da samo poniznost nas može približiti Bogu i jedni drugima, dok umišljatost i preziranje samo udaljuju čovjeka od Izvora života. Gospodin ne ljubi one koji su sigurni u same sebe, te preziru druge prosuđujući ih s vlastitih stajališta. On ljubi one koji su makar i grešni, ali to ponizno priznaju, žele postati bolji i odvratiti se od svoji nedjela.
Oblikujmo svoj život tako što ćemo biti otvoreni za Božju riječ te usklađivati svoju volju s Božjom voljom. Ne postajem boljim niti većim time što sam sebe smatram da sam bolji i pravedniji od drugoga, već kada u poniznosti drugoga poštujem i prihvaćam sa svim njegovim ograničenjima i nesavršenostima. Kada mogu priječi preko svog vlastitog ega, svojeg ja, kada mogu služiti s ljubavlju, kada mogu oprostiti i živjeti u pomirenju. Zamolimo danas Gospodina da nas pouči ići putem poniznosti, nježnosti, ljubavi i pravednosti, da mogu drugog bez prezira pogledati u oči i zagrliti, opraštajući mu, kako bi moje i njegovo srce bilo ispunjeno radošću i mirom. U tome neka nam pomogne Djevica Marija, koja je sama sebe nazvala poniznom službenicom. Stavimo se u njezine molitvene ruke da nas povede na putovanje molitve krunice kroz mjesec listopad, kako bi na taj način unosili u sebe Kristove karakteristike poniznosti i poslušnosti.
vlč. Siniša Blatarić