U okolnostima kojima živimo, kada je u državi nezaposlenost svakim danom sve veća, može se smatrati sretan onaj čovjek koji pronađe bilo kakav posao i još da dobiva za taj posao pristojnu plaču.

      Svjedoci smo kako danas mnogi mladi i obitelji sa djecom, napuštaju Hrvatsku i odlaze u druge države tražiti posao. Rad je za svakog čovjeka pitanje njegove egzistencije. Bez rada, bez posla čovjek postaje otuđen, izgubljen, gubi samopouzdanje i postaje za društvo socijalni problem.

Nažalost suočeni smo sa ozbiljnim stanjem kada sve više čovjek na budućnost gleda sa sve većim pesimizmom, ne vidjevši bolju sutrašnjicu, za sebe, svoju obitelj, djecu. Čovjek se pita kamo to sve vodi? Ima li nade da se nešto na bolje promjeni?

Oni čiji je rad usmjeren na poljoprivredu, lako si mogu postaviti pitanje; isplati li se toliko raditi i truditi, ulagati u proizvodnju, a tada one plodove koje si ubrao nemaš gdje prodati ili je toliko niska cijena da jedva pokriješ troškove, a onda se još dogodi da naiđe neka prirodna nepogoda i voda sve odnese.

Također i oni koji rade kod nekog poslodavca, čak i prekovremene sate, nedjeljama i blagdanima, a da za taj posao ne dobiju zasluženu plaču, postavljaju si pitanja; je li da ostanem raditi kao rob ili da jednostavno potražim neku drugu mogućnost? Lako možemo doći do zaključaka da socijalna pravednost uopće ne funkcionira.

A onda još danas čujemo u evanđelju kako Isus tumači nešto što je nama jako dobro poznato, gdje najamnik, poslodavac, daje plaću radnicima jednaku za sve, bez obzira koliko je tko dnevno sati radio. Možemo slobodno pitati Isusa; pa zar si se i ti svrstao među one poslodavce koji ne mare za socijalnu pravednost?

    Kao što su u ono vrijeme Isusovi učenici bili zbunjeni tom Isusovom prispodobom, tako smo i mi na neki način.

Isus kada priča neku prispodobu tada uvijek polazi od konkretnog čovjeka i njegove životne situacije, sagledavajući njegov život u cjelini te želi probuditi kod svog slušatelja osjećaj za temeljne vrijednosti života.

Isus govori kako Bog poziva svakoga čovjeka na rad. Zemlja je dana čovjeku na obrađivanje, povjerena mu je da mu služi za njegovu egzistenciju. Ali ono što Bog čini drugačije, suprotno od našeg očekivanja, da On ne nagrađuje naš rad prema učinjenim zaslugama, već nagradu primamo prema Njegovoj milosti. Možda se nama na prvi pogled to čini nepravedno, no ako bolje promislimo Bog postupa sasvim pravedno, jer time ne uskraćuje niti jednog čovjeka, a daje šansu kako onom koji je sposoban, učen, tako i onom koji je manje sposoban i nije imao priliku da se dokaže.

Evanđelje nam samo potvrđuje da sve što čovjek posjeduje i što je stekao svojim radom jest prije svega dar Božjeg stvarateljskog čina. Bog posve slobodno i dobrohotno dopušta da može svaki čovjek sudjelovati i nešto pridonijeti na tom Njegovom stvaralačkom činu.

Naravno, čovjek se pri tome može lako pobuniti, može postati ohol i zavidan; „jer kako netko može imati ili steći iste zasluge, a manje se trudio i radio na tome?.“ Čovjek koji tako razmišlja nije onaj koji živi siromašno i koji je bez posla, već onaj koji sjedi na visokom položaju, koji se smatra moćnim, velikim gazdom i misli da njemu pripada najveći dio zarade od rada njegovih radnika.

No, u današnjem evanđelju Isus jasno govori kako ona konačna nagrada neće pripasti prvima i najmoćnijima, nego posljednjima, najmanjima, koji su se bili spremni odreći dragocjenih stvari, dio prihoda i zarade, poradi drugih, poradi Krista.

Sveti Pavo nam u tome daje dragocjen primjer, on je smatrao da sve ono što je vlastitim radom stekao ništa ne vrijedi ako to nije na korist drugima. On kaže da se nikakve zasluge i nagrade u materijalnom smislu ne mogu usporediti s onime što Krist daje. Time kao da želi reći da nije sretan onaj koji je materijalno bogat, već onaj koji je bogat krepostima, tko je sposoban u svakoj prilici koja ga zadesi ponašati se sveto i vjerno Evanđelju.

Za kršćana vjernika najveći dobitak je kada upozna Isusa Krista Gospodina. Nema veće radosti nego kada pripadaš Kristu i kada sve činiš za njega. Mi trebamo neprestano buditi tu nadu među ljudima. Mi trebamo postati zajednica Duha, koja će moći ojačana Duhom Svetim pokrenuti promjene na bolje. Mi trebamo izaći iz svojih krutih stavova; „da se ništa ne može učiniti“, i izdići se na razinu duha.    Kada postanemo više duhovni, to znači duhovno snažni u Kristu, tada se događaju predivne stvari i ono što se činilo nemogućim postaje mogućim. Ako potražimo tu Božju blizinu već danas i počinjem živjeti po načelima Evanđelja, tad će i Bog svojom milošću providjeti za mene, za život moje obitelji, moje zajednice nagradu koja će me učiniti sretnim i radosnim što mogu sa zahvalnošću prinijeti Bogu plodove svoga rada. Ono najbolje što imam to pripada Njemu koji mi je i darovao mogućnost da to steknem. Mi smo potrebni ovom svijetu i Bog želi u svakom trenutku mene i tebe upotrijebiti da izgrađujem Nebesko Kraljevstvo već ovdje na zemlji.

vlč. Siniša Blatarić