Starozavjetni pisac u knjizi Sirahovoj piše da mržnju i srdžbu jednako čovjek nosi u sebi. Rijetko tko u sebi nije gajio te osjećaje. Posebice kada nas netko s razlogom ili bezrazložno naljuti. Bilo da netko učini nešto pogrešno ili loše, bilo da nas netko lažno optuži ili uvrijedi bez razloga. Posve je očekivano da ćemo se tada na čas naljutiti, u nama će se pojaviti osjećaj srdžbe.

No, kako kaže apostol Pavao srdžba ne mora biti odmah grijeh ukoliko ju odmah ugasnemo; srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom. Prije nego odemo na počinak, tu srdžbu u sebi trebamo otpustiti, da ju ne zadržavamo u sebi u svom srcu, jer ako je zadržimo u sebi tada će se pojaviti mržnja koja nas iznutra zahvaća i potiče da određenoj osobi želimo zlo. Kao što je to učinio u prispodobi dužnik sluga svom sudrugu.

Često znadem čuti; velečasni ja sam oprostio, ali nisam zaboravio što mi je taj drugi učinio. Znači li to da sam zaista oprostio?

Ako ja tražim od Boga da mi oprosti ne samo moje grijehe već i izbriše i zaboravi moju krivnju, a s druge strane ja nisam u stanju to isto učiniti prema drugome; djeluje li tada Božje milosrđe u meni?

Papa Franjo u svojoj buli Lice milosrđa, nas podsjeća: „Oproštenje uvrjeda postaje najočitiji izraz milosrdne ljubavi i za nas kršćane nezaobilazni je imperativ. Kako je katkad teško oprostiti! A ipak, oproštenje je oruđe stavljeno u naše krhke ruke, da bismo postigli radost srca. Odbaciti mržnju, srdžbu, nasilje i osvetu nužan je uvjet za sretan život. Prihvatimo zato apostolov poziv: Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom. A nadasve poslušajmo riječ Isusa Krista, koji je milosrđe postavio kao ideal života i kao mjerilo vjerodostojnosti za našu vjeru: Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! (br.9)

U današnjem evanđelju Isus kaže; ako svatko od vas od srca ne oprosti svome bratu, svojoj sestri, neće se ni Otac vaš vama smilovati. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome bližnjemu, kao što sam se i ja tebi smilovao?

Drugim riječima, kao što mi molimo da nam Bog oprosti, tako i mi trebamo opraštati drugima.  U ostalom¸, zar to ne molimo svaki dan u molitvi Oče naš…? „Oprosti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Jesmo li svjesni što to mi izgovaramo kada molimo tu molitvu?

Ta prošnja iznenađuje! Naša molitva neće biti uslišana, ako prije ne ispunimo jedan zahtjev. Naša molba je okrenuta budućnosti, naš joj odgovor mora predhoditi, jer ih povezuje jedna riječ: „kako“.  Ovaj „kako“ nije jedini u Isusovu nauku; Budite dakle savršeni kako je savršen Otac vaš nebeski; budite milosrdni kako je Otac vaš milosrdan; ljubite jedni druge kako sam ja ljubio vas. Isus nas neprestano podsjeća da postupamo i svoj život usklađujemo onako kako to čini i naš Bog Otac prema nama. Naša molba Njemu počinje s priznanjem kojim istodobno priznajemo svoju bijedu i njegovo milosrđe.

Međutim, ovo je strašno, ta bujica milosrđa ne može prodrijeti u naše srce, sve dok ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Ljubav je, kao i Tijelo Kristovo, nedjeljiva: ne možemo ljubiti Boga koga ne vidimo, ako ne ljubimo brata i sestru koje vidimo. Odbijanjem praštanja braći i sestrama naše se srce zatvara, i njegova tvrdoća čini ga nepropusnim za milosrdnu ljubav Očevu; priznanjem grijeha naše se srce otvara njegovoj milosti. (KKC 2840).

Sve se veže i razvezuje tu u „dubini srca“. Nije u našoj moći ne osjetiti i zaboraviti uvredu, ali srce koje se predaje Duhu Svetom pretvara ranu u samilost i pročišćava sjećanje okrećući uvredu u zagovor. Opraštanje je vrhunac kršćanske molitve; samo srce, usklađeno s Božjom samilošću, može primiti dar molitve. Opraštanje također svjedoči da je u našem svijetu ljubav jača od grijeha. Nekadašnji i današnji mučenici daju to Isusovo svjedočanstvo. Opraštanje je osnovni uvjet pomirenja kako djece Božje s njihovim Ocem tako i ljudi međusobno.

Ovo, u biti, božansko praštanje nema granice ni mjere. Bilo da je riječ o uvredama, grijehu ili dugu. Na Petrovo pitanje Isusu; koliko puta da oprostim svom bratu? Isus odgovara; opraštati treba uvijek iznova od srca.

Potpuno oproštenje događa se od srca, tek tada kada smo u stanju zaboraviti na učinjeno zlo ili uvredu mi bivamo duhovno ozdravljeni i iscijeljeni.

Tada ćemo i mi moći sa zahvalom i radošću govoriti, poput židovskog vjernika u psalmu koji je doživio iscjediteljsko iskustvo oproštenja  i ozdravljenja Božjega milosrđa.

Blagoslivljaj dušo moja, Gospodina i sve što je u meni, sveto ime njegovo. On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; on ti od propasti izbavlja život, kruni te dobrotom i nježnošću. Hoćeš li dakle, dopustiti da se u tebi proširi mržnja i srdžba ili dopustiti da živiš, polet ljubavi prema bližnjemu?

vlč. Siniša Blatarić