Često se znademo žaliti na neku tjelesnu bol i ako je ponekad zaista teška i nepodnošljiva, ipak može se ublažiti pa čak i otkloniti uzrok boli propisanim liječenjem. Postoji međutim još jedna druga bol, koja je jednaka tjelesnoj ali koju je teško primijetiti jer se ne može sa nikakvim medicinskim aparatima locirati, to je bol duše.

   U svom ovozemaljskom životu čovjek je podložan, patnji, bolesti i smrti. Patnja i bol može se kod čovjeka pojaviti u različitim oblicima, no ona najdublja patnja i bol koju čovjek doživi nije toliko tjelesna koliko duhovna, moralna patnja. Tu moralnu patnju sv. Ivan Pavao II. nazvao ju je bol duše, on to ovako opisuje: „Čovjek trpi na razne načine koje medicina često ne dohvaća ni svojim najrazvijenijim specijalizacijama. Patnja je nešto šire od bolesti, nešto složenije i dublje ukorijenjeno u samu ljudsku narav. Moralna patnja jest bol duše. Riječ je o boli duhovne naravi. Širina i mnogolikost moralne patnje doista nije manja od one tjelesne; no nju je istodobno teže utvrditi i teže doseći terapijom.“

Kako dolazi do stanja duhovne patnje i boli?

Poznati katolički teolog iz moralne teologije Bernard Häring kaže da čovjek doživi najdublju bol kada ne sluša glas svoje savjesti. Živeći kao da Boga nema, ignorirajući zakonitosti savjesti ili radeći protiv moralnih i etičkih zakona, čovjek traumatizira svoju duhovnu strukturu, dehumanizira samoga sebe i uzrokuje u sebi egzistencijsku neiscjeljivu bol. Najteža je bol duše i bol savjesti.

U medicini se još nije dospjelo do shvaćanja da postoji bolest duhovne duše i da treba tražiti njezino zdravlje. Moralna patnja nastaje prvenstveno tamo gdje trpi nevin čovjek.

    Vjerujem kako smo često i sami doživjeli da je nas netko povrijedio ili da smo mi nekog povrijedili, bilo to riječima ili nekim svojim postupkom. Mi lako možemo nanijeti zlo jedni drugima i to ponajviše zbog pomanjkanja ljubavi u nama.

Apostol Pavao kaže kako je punina sveg Zakona, a koji se ponajviše odnosi na moralni dio, jest ljubav, a ljubav bližnjemu zla ne čini. Međusobni prijateljski odnosi među ljudima, kako u obitelji tako i u bilo kojoj ljudskoj zajednici mogu se samo izgrađivati na temelju ljubavi i praštanja.

Ništa nas toliko ne može udaljiti jedne od drugih kao kada nanosimo uvredu, patnju i bol jedni drugima. Tada nastaju u našem srcu, u našoj duši, na našim duhovnim organima duboke rane, kao što nastaju prilikom neke tjelesne operacije. I te duhovne rane mogu potrajati godinama, pa čak i čitav život može ih čovjek nositi u sebi. One teško zacjeljuju kada ih se ne liječi i kada ne uzimamo propisanu terapiju.

Isus je jako dobro poznavao tu duhovnu patnju i bol. On je poput izvrsnog liječnika otkrivao uzrok i uspostavljao dijagnozu čovjekove duševne boli i patnje te je zato mogao uspješno izliječiti mnoge bolesti.  Gospodin Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, htio je da njegova Crkva snagom Duha Svetoga nastavi djelo njegovog liječenja i spasenja svojih članova. To je i svrha dvaju sakramenata ozdravljenja: Pomirenja i Bolesničkog pomazanja.

   Mi kao kršćani povezani smo sakramentom krštenja kao braća i sestre i zato imamo veliku odgovornost da se brinemo jedni o drugima. Poslanje svakog člana Crkve je da pomaže drugima da se spase. Stoga je potrebno imati razumijevanja za svakoga koji se nalazi u nevolji. To bi trebalo postati načelo našeg života. Crkva kao zajednica vjernika treba biti prepoznatljivo mjesto praštanja i pomirenja. Jer jedino pomirenje vodi u izgrađivanje zajedništva. Zašto da trošimo snage podižući zidove i brane koje produbljuju kako staro, tako i novo nepovjerenje?

Ako se odlučiš prekinuti neku svađu, te kreneš k onima koji su ti se usprotivili pa im kažeš; „Došao sam da se pomirimo“, a oni ti odgovore; „To ne dolazi u obzir, odlazi odavde.“ Što bi tada učinio? Dali bi mržnja zavladala tvojim srcem? Isus Krist nas poziva, da ljubimo i molimo za one koji nam nanose zlo. Naše srce će ponovo naći mir, ako, pošto smo bili odbačeni i poniženi, prinosimo Bogu, ne odlažući niti jedan trenutak, one koji su nas ranili. Isus kada je najviše trpio na križu je molio za sve koji su mu nanijeli patnju i bol; Oče oprosti im jer ne znaju što čine. Grijeh u čovjeku razara sve ono što je lijepo i dobro, ali Isus svojim suosjećanjem spašava čovjeka od njegove bijede, patnje i duboke boli. Nismo li i mi kao Kristovi vjernici pozvani na to suosjećanje?

      Evanđeosko praštanje nas uči da trebamo tražiti načine praštanja i pomirenja, sve ako i taj netko sam sebe izolira i odluči ne prihvatiti našu ruku pomirenja. Ali čak ni tada mi ne smijemo ga prepustiti da njegov život propada već kao zajednica vjernika trebamo se okupiti na molitvu i moliti za tu osobu da Gospodin u njegovom srcu ponovno upali svjetlo nade na put obraćenja.

      Mi smo postavljeni jedni drugima kao anđeli čuvari i trebamo opominjati s ljubavlju svog brata ili sestru ako pogriješi, ali nikada otvarati još dublje duhovne rane koje nosi netko u sebi. Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite, kaže apostol Pavao. Molimo za taj Duh ljubavi, da prožima naša srca kako ne bi bili uzrok razaranja suživota s drugima, već da ponovno s povjerenjem srca možemo reći onima koji su te odbacili: „Dolazim se izmiriti.“ Ako prihvatiš taj rizik povjerenja, u tebi će rasti mir srca i iskrena radost.

vlč. Siniša Blatarić