Često možemo u razgovoru s drugima čuti riječ; slučajnost. „Slučajno smo se susreli, slučajno sam se sjetio da te nazovem, slučajno sam se zatekao na ovom mjestu, slučajno mi se nešto dogodilo, slučajno sam posegnuo za nečim… Postoji li slučajnost u životu?
Moje vlastito iskustvo mi govori da u životu nema slučajnosti. Bog našim životom upravlja svojom providnošću. Bog zahvaća u naš život i kada toga nismo svjesni. On toliko žudi za nama, da želi biti uvijek s nama. Na isti način i sama naša duša čezne za Njim, kao što se to izrazio vjernik u psalmu; Tebe žeđa duša moja. Kada bi postali svjesni te čežnje Božje prema nama, i čežnje naše duše prema Bogu, tada bi neprestano klicali od neizmjerne radosti i uvidjeli bi koliko je Božja ljubav privlačna od bilo čega što nalazimo u ovom svijetu.
Što nas toliko sprečava da ne dolazimo do takvog uzvišenog stanja svijesti, do kojeg su često mnogobrojni sveci dolazili?
U svom ljudskom životu suočeni smo sa izazovom; na koji način uskladiti svoju vjeru sa svakodnevnim ritmom života sa svime onime što on nosi?
Da to nije posve jednostavno i lako, otkriva nam i Sveto pismo. Prorok Jeremija je imao gotovo miran život, nije se htio previše uplitati u vjerske i političke razmirice. Imao je djevojku, s kojom je namjeravao osnovati obitelj. Ali, Bog je za njega imao drugačije planove. Sam Jeremija kaže u jednom trenutku kako se dao zavesti od Gospodina i da zbog njega sada podnosi mnoge nevolje od svojih sunarodnjaka. On je htio biti poslušan Bogu i izvršiti ono što mu je on dao kao zadatak. Ali sve ono što je govorio u ime Božje nije se nimalo u tim trenucima svidjelo mnogim ljudima, kako vjerskim tako i političkim poglavarima. Od njih je doživljavao ruganje pa čak i zlostavljanje. Pošto je njegovo trpljenje bilo nepodnosivo, odlučio je jednog dana ne samo da više neće govoriti u ime Božje nego neće više uopće imati posla s Bogom, želio ga je posve zaboraviti.
Nije lako očuvati svoju vjeru. Za vjeru se traži veliko odricanje i žrtva. Vjera se živi kada svakodnevno iznova izgovaramo „da“ Gospodinu. Bog iskušava i to koji puta naprosto izvan svakog očekivanja. Krist za svoje učenike traži da budu spremni na trpljenje, na iskušenja. Da budu spremni na odricanja svojih vlastitih planova i stavova, pa čak i spremni napustiti sigurnost vlastitog doma, zavičaja. To znači svakodnevno „gubiti“ svoj život poradi Isusa Krista, ako to učinimo tada ćemo mnogo toga više zadobiti nego što smo izgubili, život će nam biti ispunjen mirom, radošću, ljubavlju.
Možda se to čini previše teškim i traži od mene odricanje od nekih stvari u kojima sam do sada nalazio kakvo takvo zadovoljstvo. Ipak, mnogi mladi su prihvatili taj teški izazov, koji je Isus stavio pred njih. Spremno su svoj život predali Bogu s povjerenjem srca i oni nose novi polet ljubavi, polet radosti života.
Sveti Pavao bio je jako žalostan kada je uvidio da mnogi kršćani ne žive svoju vjeru, već se priklanjaju razvratnim činima rimskih građana i tako svoj život upropašćuju. Zato je moleći ih zaklinjao; ne suobličujte se ovome svijetu, nego preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete raspoznati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.
Toliko često ne možemo pojmiti zašto netko mora toliko trpjeti, dali zbog svoje bolesti, zbog nepravedne osude, zbog zlostavljanja. Sve dok razmišljamo na ljudski način i mislimo samo na sadašnjost i ovozemaljski život, teško će nam biti prihvatiti ne samo tuđe trpljenje, nego i vlastito.
Isus je bio prekorio Petra, kada je on htio Isusa odvaratiti da izvrši Božju volju, jer je Petar razmišljao na ljudski način. Ne, to se tebi ne smije dogoditi. „Bože sačuvaj, da ti koji si toliko toga dobrog učinio za druge, da bi tebe uhvatili, mučili i ubili.“
Koliko ću se više odupirati da prihvatim ono što Bog želi za mene, toliko će mi vlastita situacija postojati težom i neizdrživom. No, kada prihvatim s povjerenjem srca Isusove riječi, izrečene kao jedno od najiznenađenijih u Blaženstvima: „Blago vama kada vam budu zbog mene lažno pripisivali svaku vrstu zla! Radujte se i veselite se zbog toga, jer vas čeka velika utjeha na nebesima.“ Tada će trpljenje i svako odricanje i žrtva za mene postati smislena.
Apostol Pavao zato nas potiče da; prikažite sebe za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Neka za tebe danas bude početak preobrazbe tvog razmišljanja, ponašanja i prosuđivanja drugih ljudi. Kreni s povjerenjem srca živjeti radost Evanđelja, te svu svoju sigurnost stavi u Isusa Krista.
vlč. Siniša Blatarić