Svaka legitimno pravno uspostavljena država ima svoje uređenje. Državna vlast najčešće je ustrojena na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Ovako pravno uređenje neke države djelomično je preslika nekadašnjeg uređenja Rimskog carstva.

     Da bi neko društvo, ljudska zajednica moglo funkcionirati, potrebno je uspostaviti određeni poredak i uređenje. Zapravo ne možemo zamisliti život ljudske zajednice bez određenog uređenja u toj zajednici, jer nešto i netko treba upravljati nad vremenitim stvarima i uspostavljati kakvu takvu ravnotežu u odnosu među ljudima te da se poštuju moralne vrijednosti jednake za sve.

U povijesti čovječanstva mnogi narodi su sebi izabirali kraljeve koji su nad njima vršili vlast i upravljali određenim kraljevstvom.

Izraelski narod, u početnom razdoblju svoje povijesti, nije imao kralja kao drugi narodi jer je priznavao samo gospodstvo Jahvino. Bog je bio taj koji je preko karizmatičnih ljudi vodio pravim putem svoj narod. Ipak, Izraelski narod je u jednom trenutku svoje povijesti odlučio sebi postaviti kralja, kao što su to imali okolni narodi.  I u toj odluci, Bog daruje Izraelcima kralja, koji postaje Božji pomazanik. Na taj način, Izrael shvaća kraljevsko dostojanstvo drugačije od susjednih naroda. Kralj kojega bira i posvećuje Jahve bit će promatran kao njegov sin i morat će vidljivim učiniti gospodstvo i plan spasenja za svoj narod. On tako postaje zaštitnikom slabih a narodu jamči pravednost. Prototip kralja kojega je izabrao Jahve jest David. David je čuvar obećanja koje ga čine začetnikom posebne kraljevske tradicije, „mesijanske„ tradicije. Ono, unatoč svim grijesima i nevjernostima samoga Davida i njegovih nasljednika do vrhunca dolazi u Isusu Kristu, najizvrsnijem pomazaniku Jahvinom.

      Sveto Pismo nam otkriva da sav stvoreni svijet Bog je povjerio čovjeku da na nad njime upravlja, vlada „nad svim živim na zemlji“. Time Bog već na samom početku ljudske povijesti svoje djelo povjerava čovjeku. Naš planet Zemlja je tako divan vrt za život čovjeka i drugih živih bića. Možemo se samo diviti toj neizmjernoj ljepoti kako naše Zemlje tako i čitavog svemira, a ipak sve to Bog povjerava čovjeku u ruke da time svime vlada.

     Možemo se samo pitati zajedno sa židovskim vjernikom: „Što je čovjek da ga se spominješ, što je čovječji sin da se za nj brineš?… Dao si mu gospodstvo nad djelima svojih ruku, sve si mu stavio pod noge.“ Odgovoriti možemo samo istim riječima apostola Pavla; O dubino bogatstva, i mudrosti i spoznanja Božjega. Kako su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?

Božansko obećanje jamči da svijet ne ostaje zatvoren u sebe samoga, nego je otvoren Božjem kraljevstvu. Unatoč čovjekovom padu i izopćenju te što je sebe stavio na mjesto gospodara svega stvorenoga, umanjujući tako Božje gospodstvo nad stvorenim svijetom, Bog ne prepušta ljudski rod sudbini zla. Ne, Bog čini nešto uzvišeno i veliko što nadmašuje našu ljudsku razboritost. On sam postaje čovjekom po svom Sinu, Isusu Kristu.

Na taj način Bog ispunjava svoje obećanje; „Podignut ću im jednog pastira koji će ih pasti i on će im biti pastir.“ Želeći tako ponovno privući sve ljude po Isus Kristu u svoje Kraljevstvo.

      Isus nije došao uspostaviti nikakvu novu religiju ili neku svjetovnu vlast, već je došao da nas uvede u Božje Kraljevstvo. Taj plan Božjeg spasenja najprije je povjerio apostolu Petru da zajedno sa ostalim apostolima započinju izgrađivanje Kraljevstva Božjega; okupljajući sve narode iz svih krajeva svijeta u jedan Božji narod, u jednu ljudsku obitelj, zajednicu nazvanom Crkva. Crkva je time primila „misiju da navješćuje Kristovo i Božje Kraljevstvo i da ga ustanovi u svim narodima, i postavlja klicu i početak toga Kraljevstva na zemlji“.

      Mi kršćani ne bi smjeli bježati od te odgovorne zadaće, koju smo primili od našeg Učitelja Isusa Krista. Prije svega trebamo osluškivati; Što to danas govore ljudi; tko je Isus Krist za njih? Što za njih predstavlja Crkva? Gdje u svom životu traže Boga?

Nova generacija mladih ljudi, suočava se sa sasvim novim izazovima društva koje je oblikovanom po sasvim drugačijem svjetonazoru nego što smo mi odgajani. Tradicionalne kršćanske vrijednosti, pa i općenito moralne i duhovne potpuno su ili izokrenute ili odbačene. Tu, ja kao vjernik trebam iznijeti svoj stav, stati iza onih vrijednosti koje su ukorijenjene u mojoj obitelji, u mom narodu. Biti spreman posvjedočiti poput apostola Petra i reči; da je Isus za mene Krist – Spasitelj za svakog čovjeka; jer sve je od njega i po njemu i za njega!

    Svatko od nas treba se staviti u službu Kraljevstva Božjega, šireći u svijetu evanđeoske vrednote koje kraljevstvo označuju i ljudima pomažu da prihvate Božji naum. Budemo li se više otvarali djelovanju Duha Svetoga, a manje padali pod utjecaj prevladavajuće individualističke kulture te sekularističkog racionalizma, moći ćemo donositi društvene promjene i pridonijeti izgradnji „civilizacije ljubavi“.

   Zato je potrebno da kršćani budu duboko njezini uvjereni svjedoci i da svojim životom znaju pokazati kako je ljubav jedina snaga koja može voditi do osobnog i društvenog savršenstva te povijest pokrenuti k dobru.

vlč. Siniša Blatarić