Obično kada mala djeca žele nešto dobiti, tada to čine jako ustrajno pa čak znaju tako dugo dosađivati dok im jedan od roditelja ne ostvari ono što su tražili. Nerijetko se dogodi da baš i ne dobe ono što su tražili, no bivaju zadovoljni i s onim malim što dobiju.

  Kada mi odrasli ljudi tražimo nešto jedni od drugih, a zna se dogoditi da i ne dobijmo traženo, tada se nerijetko naljutimo na tu osobu ili jednostavno ne želimo više komunicirati jer nas je razočarala.

Nešto slično se događa i kada svoju molitvu upućujemo Bogu te smatramo da nam je to što molimo zaista potrebno. No, često se događa da nam Bog tu molitvu odmah ne usliši, nego ostavi na čekanju. Ponekad se pitamo zbog čega je to tako? Zašto Bog ne uviđa da nam je to zaista odmah potrebno?

Božja logika razmišljanja je sasvim drugačija od naše perspektive gledanja te potrebe. Danas, kada nam je tako reći, sve na dohvat ruke, kada odlaskom u šoping centar možemo kupiti sve što nam je potrebno, pa ako i nečega nema trenutno, trgovci će sve učiniti da udovolje našim zahtjevima.

Stoga nije ništa čudno da se čovjek navikao da odmah istog trenutka dobije što je tražio. Čovjek je postao nestrpljiv i jako prohtjevan. Nije zadovoljan ako svaki dan nema friškog kruha ili mlijeka. Što bi se dogodilo da nedjeljom jede kruh kupljen u subotu? Postane nervozan ako nešto izuzetno poremeti njegov plan za današnji dan ili tjedan. A ne daj Bože da ga zadesi bolest ili neka druga nezgoda.

     Često ne želimo priznati da smo ponekad previše egoistični i oholi. Jer onako kako se odnosimo sa svojim zahtjevima i prohtjevima u svom svakodnevnom životu, tako se odnosimo i prema našem vjerskom i duhovnom životu.

Kako je moj odnos prema svećeniku, prema Crkvi? Kakva je moja vjera, ako stalno nešto tražim a malo toga dajem? Kakav je moj molitveni život, što to ja zahtijevam i upućujem Bogu?

  Izraelski narod je imao veliku privilegiju, jer im je Bog već preko proroka naviještao Evanđelje u koje oni nisu povjerovali. Što više, ponašali su se veoma neodgovorno, čak su bili neposlušni prema Božjim odredbama te su više htjeli provoditi svoju volju u životu a ne Božju.

Ipak, Božje milosrđe je snažnije i veće te On providnosno upotrebljava tu njihovu neposlušnost da Evanđelje dopre i do drugih naroda, pogana. Sveti Pavao je to izrazio riječima; Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.

U današnjem Evanđelju, Matej nam donosi događaj susreta jedne žene strankinje, kanaanke te Isusa i njegovih učenika. Židovi se nisu previše družili sa poganima (strancima) te su ih često nazivali pogrdnom riječju, psi. Zamislite samo situaciju te žene strankinje, što je sve ona morala pretrpjeti? Kakve je sve zapreke morala savladati? Kakvu je goru  morala „premjestiti“ da dođe u kontakt s Isusom te da on uopće je htio uslišiti njezinu molitvu?

Naposljetku Matej izvještava da je Isus uslišio molitvu te žene, ali ne na zahtjev svojih učenika, jer im je dosađivala. Već na temelju njezine ponizne vjere i što je bila zadovoljna čak i s „mrvicama“.

Ženine riječi, potvrđuju ono što je Isus smatrao uzorom prave vjere i molitve. Zato i kaže; O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.

   Krist Gospodin je došao potražiti izgubljene i one koji su se udaljili od Božje ljubavi. Bog Otac prima sve ljude koji dolaze s poniznom vjerom i iskrenom molitvom k Njemu. Takvi ljudi i ako možda nisu kršćani, za njega nisu tuđinci već njegova djeca.

Stoga, mi kršćani katolici nemamo pravo na nikakav alibi, samo zato što vjerujemo u Isusa Krista i pripadamo Katoličkoj Crkvi, da zato možemo tražiti i činiti što želimo. Nipošto, mi imamo još veću odgovornost pred drugima i pred samim Bogom, za ono što smo primili i na što smo pozvani. Ta neopozivi su dari i poziv Božji, govori apostol Pavao.

Roditelji će sve učiniti da udovolje svom djetetu, ako on pri tome bude poslušan. I Bog Otac će učiniti sve da udovolji svojoj djeci. Ali samo ako će naš odgovor Bogu biti poput žene kanaanke, da prihvaćamo mrvice. To znači da budem skroman u svojim zahtjevima i zadovoljan s onim što trenutno imam i dobivam. Ali to ne znači da se trebam pomiriti s teškom situacijom u kojoj se ponekad nađem, nego da tada još više prionem molitvi. „Gospodine, Isus Kriste, smiluj mi se. Učini i udjeli mi ono što ti smatraš da mi je u ovom trenutku najpotrebnije.“     

Evanđelje nas uči da život kršćanina vjernika se treba isticati, skromnošću, jednostavnošću, da ima povjerenje u Božju dobrotu i ljubav, da živi moralnim kršćanskim životom te poštuje Božje zapovjedi. Gospodin nam obećava da će nas tada uvijek dovoditi k sebi i uslišavati naše molitve. Tada ćeš i ti moći u svom srcu čuti Isusove riječi; neka ti bude kako želiš!

vlč. Siniša Blatarić