Mi koji boravimo i živimo u ovome našem kraju, u ovim brežuljcima, Vukomeračkim goricama, kroz proteklo vrijeme imali smo prilike osjetiti i doživjeti neke prirodne nepogode, ali također bili smo pošteđeni većih prirodnih katastrofa oluja, poplava, požara, potresa. Dok u vijestima slušamo kako u našem okruženju i diljem svijeta priroda pokazuje svu svoju razornu moć.
Ništa drugačije nije bilo ni u prijašnjim vremenima. Starozavjetni čovjek suočavao se sa svim tim prirodnim pojavama. On je sve to promatrao i objašnjavao kroz svoju duboku religioznost. Uviđajući kako je čovjek nemoćan da shvati i zaustavi određene prirodne sile, stoga je sve to pripisivao djelu bogova ili nekog moćnog boga. Tako je sebi oblikovao određenu sliku Boga, kao onoga koji prebiva na nekom brdu, planini, kojeg skrivaju oblaci, a objavljuje se kao strašan razarač u olujnom vihoru, ognju i potresu. Čitamo li Bibliju, posebice Stari zavjet uočit ćemo kako starozavjetni pisci također koriste slike prirode kako bi pojasnili i predočili sebi i onima kojima pišu određenu sliku objavljivanja Boga.
Danas, kada je znanost napredovala mnogo toga nam je jasnije poznato i znademo kako nastaju određene pojave u prirodi. No, unatoč tome čovjek i nadalje nema vlast i moć da mijenja prirodne zakone, i ako je mnogo puta pokušao se u to uplesti. No, tada bi samo još više poremetio sam prirodni proces i tijek. U enciklici Laudato Si, papa Franjo piše: “Manjak brige za određivanje štete koja se čini prirodi, i utjecaj na okoliš nekih naših odluka, samo je očit izraz ravnodušnosti za poruku koja je upisana u samoj strukturi prirode. Kada se u samoj stvarnosti ne priznaje vrijednost siromaha, ljudskog zametka, osobe s teškoćama u razvoju – teško da će se čuti krik same prirode. Sve je povezano. Kada se čovjek proglasi neovisnim o stvarnosti i postavlja se za apsolutnog gospodara, urušava se sam temelj njegova postojanja jer „umjesto da vrši svoju ulogu Božjega suradnika u djelu stvaranja, čovjek se stavlja na mjesto Boga te tako na kraju izaziva pobunu prirode.“
Uviđamo, kroz svoje vlastito iskustvo da postoji neka nadnaravna sila koja upravlja tim prirodnim zakonitostima. Oni koji se bave istraživanjem svemira, još nisu otkrili niti dokučili kako je i od čega nastao svemir, a još manje imaju znanja o tome kakva to sila utječe da sve tako skladno funkcionira, poput neke simfonije.
To što nam je nepoznato, sakriveno, nekako u nama budi određeni strah i nemir. I zato čovjek živi u neprestanoj neizvjesnosti što će biti sutra. Kada se nađemo u nekakvoj opasnosti, pogibelji, zar nije nekako instinktivno posegnemo za riječju Bog? Ali, zar je Bog prisutan samo onda kada nas zadesi neka nevolja ili je On prisutan u svakom trenutku našeg života? Gdje se to mi u svakodnevnom životu možemo susresti s Bogom?
Prorok Ilija je zamišljao da se Bog objavljuje u olujnom vihoru, ognju ili potresu. No, Bog mu se objavljuje posve neočekivano u šapatu laganog i blagog lahora. Tek kada je to čuo Ilija, sakri licem plaštem i izađe da se pokloni Bogu. „Ilija shvaća da Bog nije tu u razaranju prirode. Možda je po prvi puta u povijesti napisana tako jasna intuicija: Bog se ne nameće nasiljem, ne izražava se tako snažnim sredstvima koja izazivaju strah. Danas, isto kao i jučer. Bog nije tvorac rata, nesreća; Bog ne želi da ljudi trpe i budu u nevolji.“ (brat Roger)
Sveto pismo nam otkriva da samo u osami i u tišini svoga srca moguće je susresti se s Gospodinom. Sve dok, u nama i oko nas vlada određeni nemir, nepovjerenje, strah, Krist Gospodin nam ostaje skriven. Evanđelist Matej nam donosi događaj koji su doživjeli učenici na moru. Iskustvo Isusovih učenika nam govori o našoj vjeri. Koliko zapravo ja imam povjerenja da je Isus Krist prisutan u mom životu? Kada nas zadese teškoće, problemi i nevolje; On pokušava svojim glasom doprijeti do nas, govoreći nam; „Hrabro samo. Ja sam tu uz tebe. Ne boj se!“ Isus nije bio napustio svoje učenike, kada ih je poslao da bez njega lađom otplove na more, nego je htio da oni dođu do čvrste vjere, da je On taj koji ih može jedino sačuvati od nevolja. Da je On jači od svake oluje i nemirnog mora.
Lađa kojom učenici plove, jest upravo Crkva, u kojoj se svi mi nalazimo a koja je vođena strujom Duha Svetoga. Ali, Isus ne želi da se sklonimo u neku sigurnost te lađe, već nas poziva da zajedno s njime koračamo po nemirnim svjetovnim vodama. Mogu se pri tome pojaviti sumnje i nepovjerenje, kao što je to bilo kod Petra. No, Isus nam jamči da nam se ništa strašnog neće dogoditi sve dok imamo potpuno povjerenje da je On uz nas.
Apostol Pavao znajući da bez Krista ništa ne može vrijednog postići, unatoč tome bio je spreman odvojiti se od Krista, ako bi to bilo na korist i spasenje njegovog naroda. Pavao je htio da njegov narod prihvati Božju riječ koja je bila upućena patrijasima, prorocima kao svjedočanstvo za Isusa Krista kojeg je Bog poslao i postavio iznad svih zakona i saveza. Te koji je došao navijestiti i donijeti mir. Ta Božja riječ je upućena i nama danas, ona u nama želi unijeti povjerenje, tu vjeru s kojom možemo bezbrižno koračati kroz život, pa čak i onda kada nas šibaju razni valovi i protivni vjetrovi. Da bi zadobili tu sigurnost vjere, potrebno je zato svakodnevno susretati se s Gospodinom u poniznom klanjanju svog srca, te u tišini i u osami molitve tražiti da mi Isus pruži snagu i pomoć svoje ruke po Duhu Svetome. Imaj povjerenje u njegovu riječ kada ti kaže da bez straha dođeš k Njemu.
vlč. Siniša Blatarić