Put do Boga je uvijek u izgradnji. Evanđelist Matej prenosi Isusove riječi: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O, kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Mt 7, 13-14) Zašto je malo onih koji nalaze tijesan put koji vodi u Život? Čudno, ali istinito, malo ih je zato što je malo istinskih tragaoca. Lakše je krenuti širokim putem i slijep za prave vrijednosti lutati stazama zemaljskog života.
Na krovu vatikanske Sikstinske kapele kojega je oslikao slavni Michelangelo prikazano je stvaranje Adama: ruka Božja i ruka Adama samo što se ne dotaknu. No, Bog pruža ruku, šaku i na njoj kažiprst svom duljinom, a Adamova je ruka tek blago ispružena, šaka savijena, mlitava. Adamu kao da nije stalo da dodirne Boga. Takva je naša narav, nismo iskreni tražitelji Boga.
Želiš li prići Bogu bliže? Da? Želiš li to žarko, onako kako bi riba izbačena na kopno željela ponovno zaplivati?
Na put do Boga se stupa i najbolje je započeti ga žarkom željom. Sveti Augustin kaže: „Sav život dobrog kršćanina nije drugo doli sveta želja.“ Nakon želje, put sam nastaje po Božjoj milosti; Bog je inženjer koji upravlja gradnjom i sve vodi. Dugačak je to put, čitav ljudski život ne dostaje da bi se stiglo na cilj. Taj se put nastavlja i produljuje dan za danom. Može biti krivudav i jedva prohodan. Svatko od nas ima vlastitu stazu. Tvojom stazom nitko drugi ne može hoditi, niti ti tuđom. Drugi te na taj put ne može povesti, niti ti koga drugoga. Drugi ti mogu otkriti nove pravce, predložiti prečace, ali putom stupaš posve sam poduprt Božjom pomoći. Bog sam je vođa i suputnik i cilj. Ponekad, kad se osvrneš na prijeđeni put, možeš vidjeti kako si malo odmaknuo od polazišta. Ponekad, pak, ne možeš vjerovati koliko si daleko bio ponesen. Svaki prijeđeni zavoj toga puta ispred sebe otkriva nove nedogledive daljine. Nakon nekog vremena provedenog na putu pomisliš da si stigao daleko, da si gotovo na cilju, a onda se otkrije da ima još! Uvijek ima još i uvijek više jer prostranstva su Božje biti neizmjeriva.
Na put do Boga najbolje ti je krenuti bez ikakve prtljage, lagan i s pouzdanjem u Onoga koji te zove. Ta što bi i mogao ponijeti da ti bude od pomoći u svladavanju teškoća toga puta? Iskusit ćeš žegu pustinje nemira i studen planinskih vrhunaca sumnji. Noge će ti ranjavati oštro kamenje napasti prostrto putem. Probat će te potopiti bujice oholosti. Morat ćeš naći prijelaze preko provalija svoje grešne naravi. Mamit će te slasti zemaljskih voćnjaka, raskošne oaze voda koje ne nude Život: „Odmori se, putniče. Svrati. Ovdje će ti biti lijepo.“ Nemoj stati, nastavi hod! Pomislit ćeš: „Što sam uopće kretao na put?“, poput Izraelaca kad ih je Bog preko Mojsija vodio iz egipatskog ropstva. Spustit će se tmine i zakrivati ti put. Tada sjedni i čekaj, odmori se, miruj. Priznaj i zavapi svome Bogu: „Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi“ (Ps 119(118), 105) Kad se na te spusti bijes sila tame, ne očajavaj, privini se još jače uz Boga. Ta znaš: On sam je Put koji te u Istini vodi u Život. Život u izobilju.
Autor: Biserka K.