U svojoj apostolskoj pobudnici Radost evanđelja, papa Franjo piše: “Danas naš izazov nije više toliko ateizam koliko potreba i izazov da na prikladan način odgovorimo na žeđ za Bogom mnogih ljudi, kako je ne bi pokušali ugasiti nekim rješenjima koja donose otuđenje ili beztjelesnim Isusom Kristom, koji od nas ne traži ništa u vezi s drugima. Ako te osobe u Crkvi ne nađu duhovnost koja može ponuditi ozdravljenje i oslobođenje, ispuniti ih životom i mirom, a istodobno ih pozvati na solidarno zajedništvo i misijsku plodnost, na kraju će biti izigrani ponudama koje niti ne čine život u punini ljudskim niti daju slavu Bogu.“

U evanđeljima možemo lako uočiti kako „Isus prihvaća biblijsku vjeru u Boga stvoritelja i ističe temeljnu činjenicu: Bog je Otac. U razgovorima sa svojim učenicima, Isus ih poziva da prepoznaju očinski odnos koji Otac ima sa svim stvorenjima te ih podsjeća dirljivom nježnošću kako je svako od njih važno u njegovim očima.“ ((Laudato Si, 96)

Isus sam pokazuje kakav je Bog Otac načinom svog odnosa prema potrebama ljudi. Kao što je u starozavjetno vrijeme sam Bog preko proroka Izaije pokazao koliko mu je stalo do njegovog stvorenja, čovjeka koji traži način da učini svoj život sretnim. Čuli smo u današnjem prvom čitanju, kako sam Bog poziva preko proroka, svoj narod da dođu ka izvoru koji će utažiti njihovu žeđ i glad za srećom i radošću života. Te ih ujedno upozorava da to isto ne traže negdje drugdje, misleći da će to moći kupiti svojim novcem. Poslušajte, i duša će vam živjeti. Više od svega Bogu je stalo do naše sreće, ali ne prolazne već one od koje duša živi.

U današnjem evanđelju Isus vidi izmučene ljude, vidi njihovu veliku žeđ i glad za Bogom, za razliko od njegovih učenika koji vide samo potrebu za jelom koje će nahraniti tolike ljude, oni su usredočeni samo na ono izvanjsko i materijalno, dok Isusov pogled seže dalje i dublje. Isus ne vidi samo tu materijalnu potrebu već vidi i onu od koje duša živi.

Ne ponašamo li se i mi ponekad kao Isusovi učenici? Češće ćemo se sažaliti na potrebe nekih ljudi koji žive u oskudici, no nerijetko na tome ostanemo i ne pružimo ono što će pomoći takvim ljudima da izađu iz svog bijednog stanja. Mi im želimo samo ponuditi materijalnu pomoć, a bojimo se tim ljudima pružiti i duhovnu hranu i piće. Sv. Papa Ivan Pavao II. kaže kako kršćanstvo ne odbacuje materiju, tjelesnost; naprotiv, priznaje njezinu punu vrijednost u liturgijskom činu, u kojem ljudsko tijelo pokazuje svoju duboku narav hrama Duha Svetoga i združuje se s Gospodinom Isusom, koji je i sam uzeo na sebe ljudsko tijelo.

Siromaštvo prema blaženstvima jest krepost sudijeljenja: poziva na zajedništvo i dijeljenje tvarnih i duhovnih dobara, ne prisilom, nego iz ljubavi, da obilje jednih namiri oskudicu drugih. Sveto pismo nam kaže „ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“, a to je glad njegove Riječi i njegova Duha. Kršćani moraju uložiti sve svoje sile da siromasima navijeste Evanđelje. Postoji glad na zemlji, „ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Gospodnje“.

 Kada u molitvi  Očenaša, molimo za kruh naš svagdašnji tada se ta prošnja odnosi na Kruh Života: prihvaćanje Riječi Božje vjerom, primanje Tijela Kristova u Euharistiji. (KKC 2833-2835).

Isusov čin umnažanja kruha nije samo čin umnažanja tjelesne hrane, već nagovještaj onoga što se zbiljski događa kada sudjelujemo u slavljenju sakramenta Euharistije. Mi pred Gospodina na svetoj misi dolazimo poput onih ljudi koji su željni susreta sa Isusom, oni su željni njegove prisutnosti te da čuju Njegove riječi. Isus nas poziva za stol na kojem je ponuđeno jelo i piće, njegovo Tijelo i Krv, posve besplatno nam je ponuđeno da se nahranimo i nasitimo. Koliko često zanemarujemo taj središnji dio slavlja, kada odbijamo doći i pristupiti njegovom stolu.

Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi; i ta oživljena ljubav briše lake grijehe. Darivajući nam se, Krist oživljuje našu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo neurednu privrženost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu. (KKC 1394).

Ako ta ljubav Kristova zaista živi u nama, tada kako kaže apostol Pavao, ne može nas ništa, nikakve nevolje i pogibelji ili bilo koje sile rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu.

Božja ponuda je besplatna, na nama je da odgovorimo i poslušamo. Gospodin može umnožiti mnogo toga dobroga za nas život, više nego što mi možemo mu ponuditi. Danas možeš mnogo toga kupiti sa novcem, no može li to utažiti žeđ i glad tvoje duše za Bogom? A kada se ti nasitiš tom spoznajom tada možeš i druge hraniti, ponuditi i donositi Kristovu ljubav u živote onih osoba koje su željne spoznaje da su voljena od Boga, jer Gospodin je dobrostiv svima, milosrdan svim svojim stvorenjima.

vlč. Siniša Blatarić