Kao što se zemlja hrani i natapa kišom, tako i čovjek kao duhovna duša hrani se i natapa Božjom riječju. „Sveto pismo ukazuje da sve što postoji nije plod iracionalnog slučaja, nego da je Bog to htio, unutar je njegova plana.“(VD8) Čovjek nije izašao iz nekog znanstvenog laboratorija, nego je stvorenje koje je izašlo iz Božjeg stvaralačkog plana. Bog je tvorac njegovog tijela, duše i duha. I zato je svaki čovjek usmjeren prema svom Stvoritelju i od njega prima ono što mu daje da živi puninu života. Čovjek tako postaje živo tlo i ponekad je dostatan komadić dobrog tla da bi sjeme Božje riječi urodilo plodom.
„Sav stvoreni svijet u sebi nosi trag stvoriteljskog Razuma koji uređuje i vodi.“ Svijet se rađa iz Božje riječi koja izlazi iz Božjih usta i ne vrača se natrag njemu bez ploda. Ta vječna Božja Riječ, postala je tijelom, čovjekom, Isusom Kristom, jedinim spasiteljem i posrednikom između Bog i čovjeka. On kao Očevo obećanje izvršio je svoje poslanje, navijestivši dolazak Kraljevstva Božjega, posijavši sjeme Evanđelja koje će donositi obilan plod da bi se ponovno vratio natrag Bogu Ocu. Ali ostavio nam je veliku nadu da ćemo i mi poput njega biti oslobođeni robovanja pokvarljivosti vremenitog života.
Iz vlastitog iskustva znademo da život donosi različita iskušenja, brige i trpljenja. Sva stvorenja zajedno sa čovjekom prolaze kroz porođajne muke, kako kaže sveti Pavao i podvrgnuto je ispraznosti. I zaista je tome tako, sve na ovom svijetu prolazi i ništa nije vječno. Čovjek se muči obrađujući zemlju ili radeći neki drugi posao. Planira i izgrađuje dom za stanovanje, izgrađuje karijeru, podiže obitelj i na kraju sa 60 ili 70 godina kada tjelesno onemoća i bolesti ga pritisnu, polako počinje shvaćati kako je više od polovice svog života proveo radeći, radeći i radeći, a tek malo dio vremena je zaista uživao u onome što mu je Bog darovao. Da skoro nikada uopće nije uživao u prekrasnom prizoru izlaska i zalaska sunca, u osluškivanju cvrkuta ptica i žuboru rijeke, u pogledu zvjezdanog neba i mjesečevog sjaja, u igri leptira i pčela oko cvijeća, u svakodnevnim jednostavnim i čudesnim pojavama koje zbog svoje užurbanosti oko sebe ne primjećuje.
Dok provodimo svoj život ovdje na zemlji, Bog nam već sada otkriva ljepotu Kraljevstva Nebeskoga. Tu ljepotu mogu primijetiti samo oni koji su pripremili svoje tlo da prime Božju riječ, da ju u sebi zadrže i dopuštaju da u njima ona urodi plodom. Oni koji su otvoreni za Božju riječ, Krista, njima će se dati i više od onog što imaju. Dok oni koji se zatvaraju pred Božjom riječju, Kristom, oduzet će im se i ono što imaju, a to je život.
Crkva kao Božja zajednica je prostor u kojem nam je Bog ponudio da sudjelujemo u božanskom životu u Kristu, da otkrivamo ljepotu Kraljevstva Božjega.
U svojoj pobudnici Verbum Domini, papa Benedikt XVI je napisao: „Doista, to što Crkva naviješta jest Logos, utjelovljena Riječ nade. Čovjeku je potrebna „velika Nada“ da bi mogao živjeti vlastitu sadašnjost, velika nada koja je „onaj Bog koji ima ljudsko lice i koji nas je do kraja ljubio“. Ne možemo držati za sebe riječi života vječnoga koje su nam dane u susretu s Isusom Kristom: one su za sve, za svakog čovjeka. Svaka osoba našega vremena, znala to ili ne, ima potrebu za ovim navještajem.“ (DV 91). Na meni i na tebi je da pripremamo svoje tlo ali i da druge dovodimo do otkrivanja svog vlastitog identiteta i snage Božje riječi koja u sebi nosi sjeme života, ne propadljivosti već vječnosti.
vlč. Siniša Blatarić