Svatko od nas ima želju u ovome svijetu ostaviti trag. Lijepo tu čežnju u svojoj pjesmi „Planite b’jeli ognjevi duše“ izriče pjesnik Izidor Poljak:
“Neću da moji dani proteku
Mračni u tihu lijuć se r’jeku
Vječnosti. …
Kuda koračam
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti.”    
No, činjenica je da smo smrtni i da tek malom dijelu ljudi velike ljudske obitelji uspijeva da im se ime spominje kroz vjekove. To su veliki ljudi vjere, istraživači, znanstvenici, pisci, ali i zločinci, vlastodršci, diktatori. Ostale prekrije prašina zaborava.

Besmrtnost ne valja tražiti u ovom prolaznom svijetu koji će jednom uminuti. Prava besmrtnost je život u vječnosti. S druge strane, ovaj prolazni život jedini nam je dan, on je sve što imamo. Naša poslovica kaže: „Gdje rasteš, tu i cvati.“ Tu gdje si postavljen, tu čini što možeš dok još koračaš. Ne kao Franjo Šafranek iz „Tko pjeva zlo ne misli“ koji uz šank raspravlja o ratu u Abesiniji i galami kako će tamo poći za avijatičara. Pravi rat vodi se puuuno bliže. Vodi se u našoj nutrini, na duhovnoj razini. To je rat besmrtnog duha koji nam je dao Stvoritelj i duha ovoga svijeta koji nas želi od Boga otrgnuti:

-„Mrzi sebe“, kaže duh svijeta, „ pogledaj se kako si grešan.“ Neću! Bog me stvorio iz ljubavi, Njemu sam vrijedan.

-„Bog za tebe ne mari“, kaže duh svijeta, „zaboravi Ga, zašto se mučiš.“ Neću! Ime mi je urezao u dlan svoje ruke, čuva me kao zjenicu oka svoga i štiti od svake opasnosti.

-„Pusti Boga, stekni bogatstvo.“ Neću! Poznajem bolje blago – čisto srce.

-„Bližnjemu ne praštaj, ukori ga, kritiziraj!“ Neću! I ja sam kao i on vrijedan osude, pravdu prepuštam sudu Božjem.

-„Vjeran si i gdje ti je plaća,“ viče duh svijeta, „zaniječi Boga!“ Neću! On me žudi u vječnosti.

Bože, dok god koračam/daj da svud bacam/snopove Tvoje svjetlosti.

Autor: Biserka K.