Prošle godine krajem mjeseca siječnja sudjelovao sam na Svjetskom susretu katoličke mladeži koje je bilo organizirano u Panami. Tom prilikom pet dana bili smo smješteni u jednoj prigradskoj župi. Nas dvadesetak je dobilo smještaj po obiteljima. Pa tako i ja sam bio smješten kod jedne tradicionalne katoličke obitelji. Tih nekoliko dana ta obitelj je svoj dom učinila mojim domom, govoreći mi da se osjećam kao kod svoje kuće. I zaista, oni su se trudili pružiti mi gostoprimstvo na najbolji način. Unatoč tome što se nismo mogli najbolje sporazumijevati, oni su htjeli učiniti sve da se osjećam kao u vlastitoj obitelji.
U sjećanju mi je ostao jedan trenutak kada smo se rastajali, posljednji dan. Domaćin te obitelji, otac okupio je cijelu obitelj i zamolio da zajedno se pomolim za njih i da ih blagoslovim.
Kada sam se rastajao od njih, njima su potekle suze iz očiju. Bili su veoma zahvalni što su me mogli ugostiti, primiti u svoj dom svećenika tih nekoliko dana. Jedino što su tražili za uzvrat je da se molimo za njih.
To svoje iskustvo iz Paname mogao bih povezati upravo sa današnjom pričom iz prvog čitanja, gdje muž i žena već u poodmaklim godinama primaju proroka Elizeja i njegovog slugu u svoju kuću. Uskoro on ne postaje više samo njihov gost, već i dio njihove obitelji. U Elizeju su prepoznali čovjeka koji je posvećen Bogu i bili su veoma zahvalni Gospodinu što mogu pružiti svoj dom Elizeju. Toliko su bili počašćeni njegovim prisustvom da su bili odlučili namjestiti jednu sobu u svojoj kući gdje će Elizej moći koji puta prespavati. Mogli bi reći da su mu uredili jedan mali apartman.
Za svoje gostoprimstvo nisu tražili nikakvu naknadu. Ipak Elizej je želio nešto za njih učiniti, zbog te njihove velike gostoljubivosti. Pošto nisu imali djece, Elizej obećaje da će do godine dobiti dijete, što se i ostvarilo.
U evanđelju slušamo Isusa, gdje se on obraća apostolima dajući im posljednje upute prije nego će krenuti na svoj hodočasnički put po raznim mjestima. Isus najprije želi ohrabriti svoje učenike što su se uopće odazvali njegovom pozivu. Apostoli su zbog Isusa bili spremni na neko vrijeme napustiti svoje obitelji. Neki su se rastali od svojih roditelja, neki od svojih žena i djece.
Taj njihov primjer trebao bi i nas danas potaknuti da i mi budemo u svakom trenutku spremni na određeno odricanje. Ponekad to iziskuje i vlastito odricanje nekih osobnih planova i želja. Naša navezanost i osjećaj privrženosti prema određenim osobama ograničavaju nas u našoj slobodi, u našem poslanju. Tako mi sami postajemo najteži križ koji nosimo, no kako kaže Isus taj križ, svoj vlastiti život trebamo prihvatiti i nositi ga iz ljubavi prema njemu. Na taj način mi umiremo Kristu, u nama umire sve ono na što smo bili navezani te zadobivamo puninu života u Bogu.
Sve nam to omogućuje da neprestano hodamo u novosti života, kako kaže apostol Pavao. Tada će i drugi u nama prepoznati jednu drugačiju dimenziju dobrote i ljubavi. Ali i mi sami se otvaramo tada da možemo u drugim ljudima koji dolaze k nama u susret prepoznati samog Krista. Jer Krist je na otajstven način prisutan u svakom čovjeku, bili mi toga svjesni ili ne.
Prihvatiti drugu osobu za nas kršćane zahtjeva prepoznavanje u njoj samoj osobu Isusa Krista. Kada primamo u svoj dom bilo stranca bilo nekog poznanika mi se trebamo sa njim ophoditi na gostoljubljiv način, iskazujući mu poštovanje i ljubav. Na način koji ćemo nekog prihvatiti u svom životu tako će nam se kasnije i uzvratiti. To je univerzalni zakon primanja i darivanja koji Krist upotpunjuje sa poslanjem svojih učenika.
Prvobitno zvanje kršćanina je ići za Kristom. To znači bezuvjetno biti otvoren za Božju ljubav, jer sam Gospodin nam obećaje da nas pri tome neće mimoići pravedna plaća. Gospodin nas želi učiniti dostojnima Njega samoga, jer On je ures naše moći, po Njegovoj milosti raste naša snaga. Kada posjedujemo Njega samoga, njegovu snagu tada zadobivamo puno toga više nego što smo prethodno posjedovali.
Odvažimo se na tu pustolovinu života krenuti na put u susret drugome te vođeni ljubavlju prema Kristu bezuvjetno prihvatiti vlastiti i tuđi život u svoj svojoj ljepoti i težini.
vlč. Siniša Blatarić