Poseban oblik razlučivanja predstavlja napor koji se ulaže u otkrivanje vlastitog poziva. Kako je to vrlo osobna odluka koju nitko drugi ne može donijeti umjesto nas, taj zadatak zahtijeva prostore samoće i tišine. „premda nam Gospodin progovara na različite načine: u našem poslu, preko drugih i u svakom trenutku, mi jednostavno ne možemo bez tišine produljene molitve, koja nam omogućuje bolje razumjeti Božji govor, tumačiti stvarno značenje nadahnuća za koje mislimo da smo primili, umiriti naše tjeskobe i iznova sagledati sav svoj život kroz prizmu Božjega svjetla“ (Gaudate et exsultate, 171.)
Ta šutnja neka vrsta izoliranosti, jer „moramo se sjetiti da je preduvjet molitvenog razlučivanja spremnost slušati: Gospodina, druge, samu stvarnost koja nas uvijek stavlja pred nove izazove. Samo onaj koji je spreman slušati, ima slobodu odreći se vlastitoga djelomičnog ili krnjega gledišta. Na taj način postaje doista otvoren za prihvaćanje poziva koji može razbiti njegove sigurnosti, ali ga dovodi do boljeg života, jer nije dovoljno samo da je sve dobro i mirno. Bog nam može ponuditi nešto više, sli mi to u našoj lijenosti i rastresenosti ne prepoznajemo.“ (Gaudate et exsultate, 172.)
Kad je riječ o razlučivanju vlastitog poziva, nužno je postaviti si razna pitanja. Ne smije se počinjati od toga da se pitamo gdje se može zaraditi više novaca ili gdje se može steći veća slava i društveni ugled, ali se ne bi smjelo počinjati ni od toga da se pitamo koji će nam poslovi priuštiti najviše zadovoljstva. Ako ne želimo pogriješiti, potrebno je promijeniti perspektivu i pitati se: Poznajem li samoga sebe, onkraj onoga što pokazujem prema van i mojih osjećaja? Znam li što donosi radost a što tugu mome srcu? Koje su moje jake a koje slabe točke? Nakon, tih pitanja, odmah slijede druga: Kako mogu bolje služiti i biti korisniji svijetu i Crkvi? Koje je moje mjesto na ovoj zemlji? Što mogu ponuditi društvu? Zatim slijede još realističnija pitanja: imam li potrebne sposobnosti za ostvarivanje tog služenja? Odnosno, mogu li ih steći i razviti?
Ta bi se pitanja trebala postaviti ne toliko u odnosu na sebe same i vlastite sklonosti, nego radije u odnosu na druge, kako bi nas to razlikovanje navelo da promatramo svoj život u odnosu na druge. Zato vas želim podsjetiti na pitanje nad pitanjima: „Toliko puta u životu gubimo vrijeme pitajući se: Ali tko sam ja? Možeš se nastaviti to pitati i provesti čitav život pitajući se tko si. Ali zapitaj se: „Za koga sam ja?“ ti si nesumnjivo za Boga. Ali on je htio da i ti budeš također za druge i dao ti je mnoge osobine, sklonosti, darove i karizme koje nisu za tebe, nego za druge.
Izvor: Papa Franjo, Christus vivit. Posinodolska apostolska pobudnica svetoga oca Franje mladima i cijelome Božjem narodu. 283 – 286.