( Dj 8,5-8.14-17; Ps 66,1-3a.4-7a.16-20; 1Pt 3,15-18; Iv 14,15-21)
Naše nestalno srce neprestano nas potiče da idemo kroz život s jednom nadom da ćemo doživjeti jednog dana radost koju nam neće nitko moći oduzeti.
Kršćani svu svoju nadu pronalaze u vjeri u uskrslog Krista Gospodina, koji je za sve nas kao pravednik položio život kako bi svi imali pristup k Bogu Ocu. Uskrsnuvši od mrtvih, razbio je svaku barijeru koja je sprečavala da čovjek bude u blizini Božje ljubavi.
Ta radosna poruka Evanđelja, ne bi se mogla proširiti da Uskrsli nije poslao svog Branitelja, Duha Svetoga koji je osnažio, ohrabrio apostole i druge učenike, poput Filipa, da pođu kao misionari evangelizirati i sve druge okolne narode.
Tu zadaću misijskog djelovanja povjerio im je sam Krist Gospodin: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode.“ Isus nije htio da niti jedan čovjek ostane bez te radosne poruke Evanđelja, da živi bez nade u spašenost te da Bog koji se tako činio dalek, postaje tako blizu upravo po Duhu Svetom koji prebiva u svakom čovjeku.
„To spasenje, koje Bog ostvaruje i koje Crkva radosno naviješta, jest za sve. Bog je pronašao put da se sjedini sa svim ljudima u svim vremenima. Izabrao je sabrati ih kao narod, a ne kao izolirana bića.“ (Evangeli gaudium)
Sestre i braćo, nitko od nas nije izuzet od misijskog poslanja, da u svakom trenutku bude spreman obrazložiti svoju vjeru, bilo to zgodno ili nezgodno, bilo to na radnom mjestu, na ulici, školi, u društvu s prijateljima ili neznancima.
„Pokatkad nam se čini da naši uloženi napori nisu postigli nikakav rezultata, ali misija nije neki unosan posao ili poslovni plan pa čak ni humanitarni rad. To nije umjetničko-zabavna priredba gdje brojimo koliko se ljudi okupilo zahvaljujući našoj promidžbi. To je nešto mnogo dublje, što izmiče svakom mjerenju. Možda se Gospodin koristi našim radom da izlije blagoslove u nekom drugom kraju svijeta u koji nećemo nikada kročiti svojom nogom. Duh Sveti djeluje kako hoće, kada hoće i gdje hoće; mi mu povjeravamo sebe punom predanošću, ali ne težimo vidjeti uočljive rezultate. Znamo tek da je naše zauzimanje nužno.“ ( EG 279)
Ipak svjesni smo da neće svi razumjeti niti prihvatiti poruku Evanđelja. I sami apostoli su doživljavali od svojih sunarodnjaka prezir, klevete, zlostavljanja te trpjeli po primjeru svog učitelja Isusa Krista.
I danas mnogi kršćani diljem svijeta zbog svoje vjere podnose izrugivanja, trpljenja, mučenja, no još je žalosnije kada to isto sami kršćani čine jedni drugima, kao da žele prisvojiti vjeru samo za sebe. Vjera nije ljudski proizvod, ona je dar Božji koji nam je dat po Duhu Svetom. Duh Sveti se ne utjelovljuje nego prebiva u svima koji ljube Isusa i slušaju njegove zapovijedi te zauvijek ostaje s njima.
Isus nas neće nikad ostaviti kao siročad, koji su ostali bez ičega. On nam obećaje da će zauvijek biti uz nas i s nama upravo po Duhu Svetom; Duhu Istine kako ga naziva evanđelist Ivan, Branitelj, odvjetnik koji nas brani, tješi i krijepi. A tok Duha ne može svatko primiti ako ne vjeruje da je uskrsli Krist, Bog i Spasitelj te ako ne ostane poslušan i vjeran Isusovim riječima.
Imajmo povjerenje da nas Gospodin snagom Duha Svetoga, osnažuje i osposobljuje za naše poslanje u svijetu, te se ne trebamo bojati pred drugima posvjedočiti svoju vjeru, pa makar doživjeli izrugivanje, ne razumijevanje. Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo.
A odlika kršćana vjernika je ljubav prema Bogu i bližnjemu. I upravo po toj našoj ljubavi mnogi će ostati postiđeni zbog čudne promjene života koje u nama proizvodi evanđelje, čineći nas solidarnima sa svim ljudima. Da pomažemo i dijelimo ono što drugome nedostaje i tako naše srce širi istinsku radost evanđelja koju nam nitko ne može oduzeti. Amen.
Vlč. Siniša Blatarić