Još nema komentara

Moralno dobro za život Crkve i svijeta

Prema kršćanskoj vjeri i nauku Crkve, „samo sloboda koja se podvrgava istini vodi ljudsku osobu do njezina pravog dobra. Dobro osobe jest biti u Istini i činiti Istinu.“ Usporedba između stava Crkve i današnje društvene i kulturne situacije pokazuje odmah koliko je nužno da se upravo na tome temeljnom pitanju razvije ustrajno pastoralno djelo od strane same Crkve: „Ta bitna sveza Istine-Dobra-Slobode u velikoj većini se izgubila u suvremenoj kulturi, pa je danas potreba da se čovjek navede da je ponovno otkrije jedan od zahtjeva svojstvenih poslanju Crkve radi spasa svijeta.

Pilatovo pitanje: „Što je istina?“, vidljivo je na ojađenoj bespomoćnosti čovjeka koji često više ne zna  tko je, odakle dolazi ni kamo ide. I tako prisustvujemo nerijetko situacijama postupnog samouništenja u kojemu ljudska osoba ide u strašnu propast. Kad bi se htjeli poslušati neki glasovi, čini se kao da više ne treba priznavati neuništivu apsolutnost ikoje moralne vrednote. Pred svačijim je očima prezir prema već začetu, a još nerođenu ljudskom životu; neprestano kršenje temeljnih prava osobe; nepravedno razaranje dobra nužnih za uistinu ljudski život.

Dapače, dogodilo se nešto još teže: čovjek više nije uvjeren da samo u istini može naći spas. Osporava se spasonosna sila istine, te se samo slobodi izvučenoj iz svake objektivnosti povjerava zadaća samostalnog odlučivanja o tome što je dobro a što je zlo. Na teološkom polju, taj relativizam postaje nepovjerenje u Božju mudrost, koja moralnim zakonom vodi čovjeka. Onome što propisuje moralni zakon suprostavljaju se takozvane  konkretne situacije, te se zapravo više ne smatra da je Božji zakon uvijek jedino pravo dobro čovjekovo.“

Izvor: Ivan Pavao II. Veritas splendor, br. 84., Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve

Postavite komentar