(Dj 2,14a.36-41; Ps 23,1-6; 1Pt 2,20b-25; Iv 10,1-10)

     Dragi mladi, sestre i braćo u Kristu Isusu,

ne postoji među nama nitko bez određenog dara, sposobnosti koja je utisnuta u našu narav. Svatko u sebi nosi određeni gen koji ga čini drugačijim od druge osobe, koji ga čini prepoznatljivim baš onakvim kakvim ga je Bog stvorio. Ivan evanđelist piše da Bog svakoga po njegovom imenu poznaje i zove ga.

Ako je točno da svatko od nas nosi određeni dar i svatko od nas je  s određenim poslanjem u ovome svijetu; zašto se tada često događa da čovjek jednostavno ne prepozna to što nosi u sebi, ne prepozna glas svog Stvoritelja, Pastira duša?

Kad je apostol Petar okupljenom židovskom narodu protumačio koga su to oni odbacili, razapeli. A da je upravo tog Isusa Bog učinio i Gospodinom i Kristom. Kad su to čuli duboko potreseni u sebi, pitali su apostole; Što nam je činiti?

   Sestre i braćo, zar i mi barem jednom u životu kada smo spoznali da smo učinili nešto loše, nešto krivo, ili kada smo se našli pred određenim problemom, nekim zidom ili vratima, nekakvom odlukom, nismo li si postavili pitanje; „Što mi je sada činiti?“

Nerijetko, posebno mladi, postavljaju pitanje: „Na što me to Bog upućuje? Kamo me to On poziva? Što On želi da ja učinim u životu? Koji je to put kojim bi trebao ići? Koja je to srednja škola, zanimanje, fakultet koji bi trebao upisati? Koja su to vrata kroz koja bi trebao proći, da pronađem smisao svog života?

    Ne postoji među nam nitko koga Bog ne poziva. On svakoga poziva, zove ga u određeno poslanje. Jer On želi da ispunimo svrhu svog života, da u sebi nosimo radost života, da budemo ispunjeni mirom i ljubavlju. I zato nam je darovao Duha Svetoga, koga smo primili po krštenju, da po njemu prepoznamo ono obećanje koje nam je dato, taj dar koji nosimo u sebi.

     Obraćam se sada mladima i svima onima koji potiho osluškuju glas svog Pastira, Krista Gospodina.

I ja sam bio poput vas, tražeći svoje mjesto pod suncem u ovome svijetu. Želio sam biti netko i nešto. Želio sam ostvariti neke svoje snove, ali prije svega tražio sam ta određena vrata iza kojih me čeka sve ono što bi ispunilo moje srce. Lutao sam dugo od jednih vratiju do drugih i tražio ta prava vrata koje vode u sretan život. Ali istovremeno potiskivao sam u sebi, nisam želio čuti, odupirao sam se glasu Pastira, glasu svog Stvoritelja, glasu Gospodina Isusa, koji mi je govorio: „Zašto me neprestano zaobilaziš? Zašto prolaziš pored mene? Zar ne vidiš da sam ja ta vrat koja tražiš. Ja sam ta vrata iza kojih možeš pronaći svu svoju sreću, radost i ljubav. Izvan mene imaš samo bol, tjeskobu, nemir, nezadovoljstvo.“

U tim trenucima nisam imao hrabrosti donijeti tu temeljnu promjenu u svome životu. Nisam imao hrabrosti suočiti se sa okolinom u kojoj sam živio, sa svojim roditeljima, kako će oni reagirati, što će govoriti? Nisam imao hrabrosti odbaciti svu proračunatost, kalkulacije, što će biti ako izaberem ići onim putem, a što će biti ako izaberem proći kroz ona vrata?

   Sestre i braćo, Krist Gospodin nas uvijek usmjerava prema sebi, da idemo putem kojim je on išao, jer je to najbolji put i drugog puta nema, svi ostali putovi su lutanja od jednog mjesta do drugog mjesta, od jedne osobe do druge osobe, od jednih vratiju do drugih vratiju. On je došao da nas izvede iz naših lutanja, on je došao da imamo život, u izobilju da ga imamo.

I ne postoje ni jedna vrata na ovome svijetu iza kojih bi mogli pronaći potpunu životnu sreću, ispunjenje svih naših nadanja. On je došao kako bi nam darovao Duha Svetoga koji će nas ohrabriti i po kojem ćemo moći donijeti pravu odluku za svoj život. Po njemu sam i ja zadobio hrabrosti, izreći „DA“  Gospodinu Isusu, i ako su me moji roditelji odvraćali od puta koji sam odbrao, i ako mi je tata rekao da će me se odreći ako prođem kroz vrat bogoslovije. Unatoč tim riječima, ja sam pošao za glasom svog Pastira. I kada sam prošao kroz ta vrata koja sam toliko godina izbjegavao, odjednom kao da je sav teret kojeg sam nosio u sebi nestao. Osjećao sam kako me iznutra ispunjava toplina, osjećaj radosti, sreće. I zahvalan sam Gospodinu što danas tu pred vama stojim.

      Dragi mladi, imajte hrabrosti proći kroz vrata; Krista Gospodina, bez obzira poziva li vas da mu služite u nekom duhovnom zvanju ili nekom drugom svjetovnom poslanju.

Papa Franjo u svojoj poruci upućenoj za nedjelju Dobrog Pastira piše:

„Gospodin zna da temeljni životni izbor – poput braka ili posebnog posvećenja njegovoj službi – traži hrabrost. Zna pitanja, sumnje i teškoće koje ljuljaju barku našega srca i zato nas umiruje: “Ne boj se, ja sam s tobom”. Vjera u njegovu prisutnost, da nam ide u susret i da nas prati, pa i kada je oluja na moru, oslobađa nas one acedije koju sam nazvao »sladunjavom žalošću« (Pismo svećenicima, 4. kolovoza 2019.), to jest one nutarnje obeshrabrenosti koja nas koči i onemogućava nam osjetiti ljepotu našeg poziva.
Svako zvanje sa sobom nosi i odgovornost. Gospodin nas poziva zato što nas želi osposobiti, kao Petra, “hodati po vodi”, to jest da svoj život uzmemo u svoje ruke i stavimo ga u službu evanđelja na konkretne i svakodnevne načine koje nam On pokazuje, a posebno u različitim oblicima laičkog, svećeničkog i posvećenog zvanja. Ali nalik smo Apostolu: imamo želju i zanos, ali u isti mah nas muče slabosti i strahovi.

Naprotiv, usprkos našim krhkostima i siromaštvu, vjera nam omogućuje ići ususret Uskrslom Gospodinu i pobijediti također oluje. Kad nam zbog umora ili straha prijeti opasnost da potonemo, On nam pruža ruku i daje poletnost koja nam je potrebna kako bismo svoj poziv živjeli radosno i s oduševljenjem.“
Ako ćeš poslušati te Papine riječi, dragi brate, draga sestro i učiniti taj veliki korak za sebe, možda mali za čovječanstvo, znaj da nećeš nikada požaliti i u tebi će tada tvoja duša klicati: Gospodin je pastir moj. Ni u čem ja ne oskudijevam; Na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Amen.

Vlč. Siniša Blatarić