Prijeko je potrebno ponovno uvidjeti osobito narav svjetla vjere, jer kada se njezin plamen ugasi, i sva ostala svjetla na koncu izgube na svojoj snazi. Svjetlo vjere posjeduje, naime, jedinstveno obilježje, jer je sposobno prosvijetliti cijeli ljudski život.

Da bi neko svjetlo bilo tako jako, ne može proizlaziti iz nas samih, već mora dolaziti iz nekog izvornijeg vrela, mora dolaziti, u konačnici, od Boga. Vjera se rađa u susretu s Bogom živim, koji nas poziva i otkriva nam svoju ljubav, ljubav koja nam prethodi i na koju se možemo osloniti jer u njoj nalazimo sigurnost i na njoj možemo graditi svoj život. Preobraženi tom ljubavlju, stječemo novi pogled, gledamo drugim očima, postajemo svjesni da je u njoj sadržano veliko obećanje punine i da se pred nama otvara pogled u budućnost. Vjera, koju primamo od Boga kao nadnaravni dar, javlja se kao svjetlo na putu, svjetlo koje nam predstavlja putokaz na našem životnom putu.

S jedne strane, ono seže iz prošlosti, to je svjetlo ishodišnog spomena, spomena Isusova života, gdje se očitovala njegova potpuno pouzdana ljubav, kadra pobijediti smrt. Istodobno, međutim, budući da je Krist uskrsnuo i privlači nas sebi onkraj granica smrti, vjera je svjetlo koje dolazi iz budućnosti, koje pred nama otvara velike obzore i izvodi nas iz našeg izoliranog „ja“ i vodi prema širini zajedništva. Shvaćamo, dakle, da vjera ne prebiva u tami, da je ona svjetlo koje prosvjetljuje naše tmine.

Izvor: Iz enciklike pape Franje, Lumen fidei, br. 4.